Naravno, post je prije svega posvećen Rocku, ali ne samo njemu. Svima koji su ovih dana pisali o ružnom periodu, depresiji, letargiji, melankoliji i načinima da se iste prežive.
Naravno, ja se sa Rockom ne mislim svađati. Ne zato što on dobro piše nego zato što sam proračunata i znam da je dobro biti OK sa nekim sa cool liste.
Razmišljala sam puno o tvom postu, Rock.Nije bilo ugodno, priznajem, budući da se od nečega ružnog i bolnog još uvijek oporavljam. Naravski, kroz glavu mi prolazi milijun stvari....Hoću li se ja više ikad zaljubiti onako kako ja mogu, cijelim svojim bićem, ludo? Hoću li više ikad biti spontana? Neopterećena? Puna povjerenja? Hoću li više ikad nekome dati da me vidi bez šminke i umjetnog zubala? Sada ne bih mogla, ofkors.
I znam da će trebati proći još dosta vremena.
Znam i da će biti još GNK dana.
Ali NE ŽELIM vjerovati da su neke stvari nepovratno nestale, i dokle god ja imam neku rezervu, oprez ili sumnju, znat ću da se još nisam oporavila i znat ću da to nije ljubav.
Jer ljubav.....ljubav podrazumijeva sve. Cijeli paketić.
I ako je biti oštećena roba biti odrastao, ako je ne moći se zaljubiti kao sa 18 biti odrastao, onda biram ne odrasti. To bih doživjela kao potpisivanje poraza, priznanje svim bivšim ljubavima da su sa sobom odnijeli dio Espadrile.
E pa ne može.
Svaka njima čast, volila ih jesam, ali vratite mi moje igračke! Ništa vam ne ostavljam, niti jedan dio srca ili duše, ne može – treba mi.
Tako da, dragi moj Rock, ja ne gledam na te brodolome i katastrofe kao na nešto što me oštećuje, umanjuje, otupljuje, mijenja. Volila sam. Bila sam voljena. I to jako, za ozbach. Tko bi mogao tražiti više? I volit ću opet. Svaki put sve jače, barem je kod mene to tako, a to mi je ujedno i znak da sam na dobrom putu.Jer i dalje, kad se zaljubim, "procvijetam", a to ne možeš doživjeti ako ulaziš u to i sa najmanjom rezervom.
Ono što se mijenja je način na koji ja prihvaćam eventualni prekid ljubavi. Sa 18 to bi bila katastrofa biblijskih razmjera, sa 27 je teško, bolno, ali Espadrila je već mlada žena koja zna da njen život ne završava nego počinje. I da će naletiti još puno njih, a samo jedan će biti ON (ok, možda i dva, odjedanput, ako shvatim da sam zapravo perverzna i promiskuitetna droca). Ono što je bitno je kakav život ja vodim do tog dana i kao rezultat toga u kakvom će me stanju zateći ON kad konačno dođe – a ja sigurno ne želim da zatekne oštećenu robu, već vedru i svoju (i smjelu, rek'o bi Cosmo) – Espadrilu.
I zato šaljem u svemir poruku sa vrha posta