Gabriel García Márquez, slavni kolumbijski Nobelovac, svoju je karijeru započeo kao novinar, a vlastita mladenačka žurnalistička iskustva evocirao je u prvom dijelu svoje još nedovršene autobiografske trilogije "Živjeti da bi se pripovijedalo" (izd. V.B.Z., 2003.). Uz književnost, novinarstvo i politika predstavljaju njegove trajne opsesije, pa se tako u predasima između pisanja svojih raskošnih, magičnim realizmom prožetih fiction remekdjela, Márquez često vraća svojim novinarskim korijenima, čitateljstvu isporučujući dokumentarističke non-fiction knjige. Među takve spadaju i u nas objavljene "Vijest o otmici" (izd. Mozaik knjiga, 1998.) i "General u svom labirintu" (izd. Mozaik knjiga, 2000.), kao i povod ovome tekstu, Márquezov dokumentaristički roman "Pustolovina Miguela Littína" (izd. V.B.Z., 2004.).
Osim što su pisane reportažnim stilom, poštujući autentične povijesne fakte, ove tri knjige povezuje i politički kontekst. Naime, Márquezovo poimanje novinarstva podrazumijeva direktan politički angažman, a sve tri prethodno spomenute knjige kolumbijski je Nobelovac pisao s ciljem poticanja društvenih promjena i demokratizacije trusnog, različitim represijama premreženog, politički nestabilnog južnoameričkog kontinenta. Tako u knjizi "Pustolovina Miguela Littína" Márquez rekonstruira istinitu priču o šest tjedana koje je početkom 1985. godine čileanski filmski redatelj Miguel Littín ilegalno proveo u Čileu, snimajući dokumentarac o uvjetima života ljudi pod Pinochetovom represivnom diktaturom.
Littín je još 12 godina prije toga (1973.) bio primoran emigrirati iz Čilea kako bi izbjegao hapšenje zbog "protudržavnih aktivnosti" uslijed čega mu se ime našlo na popisu 5 tisuća izgnanika kojima je zabranjen povratak u domovinu. Littín je s lažnim ispravama i izmijenjenog izgleda, uz pomoć ilegalnih organizacija iz pokreta otpora doputovao u Čile te je tajno ravnao trima filmskim ekipama (iz Francuske, Italije i Nizozemske) koje su u zemlju ušle istodobno kada i on, a kako bi pod krinkom snimanja dokumentaraca o talijanskim useljenicima u Čileu, te o čileanskim prirodnim ljepotama ustvari snimili dokumentarni film o svakodnevici Čilea u uvjetima tada već 12-godišnje Pinochetove vojne diktature.
Nakon brojnih peripetija uspjelo im je snimiti 32 tisuće metara filmske trake iz čega je naknadno montiran 4-satni TV film i dvosatni kino dokumentarac, koji je po čitavom svijetu pronosio istinu o zastrašujućoj naravi Pinochetove diktature. 1986. g. Márquez je u Madridu 7 dana proveo razgovarajući s Littínom, a razgovor je dokumentiran na 18 sati dugoj magnetofonskoj traci koju je potom Márquez sažeo u 150-ak stranica dugu knjigu koja vjerno rekonstruira Littínovu opasnu životnu pustolovinu. Pri tome je Márquez vrlo mudro odlučio zadržati oblik izlaganja u prvome licu, poštujući Littínovo mišljenje i na taj način očuvavši Littínov osobni, često i povjerljiv ton, ali je ipak bio primoran neka imena izmijeniti poradi zaštite protagonista događanja koji još uvijek žive u Čileu.
Knjigu "Pustolovina Miguela Littína" koja osim što je dokumentaristički vjerno svjedočanstvo o jednoj krvavoj diktaturi, te literarni izraz podrške ilegalnom pokretu otpora sastavljenom od mladeži koja se čitavim svojim bićem stavila u službu nakane da svoju domovinu oslobodi od vojničke čizme, također se može čitati i kao napetu priču o jednom opasnom poduhvatu, ali i kao putopisnu reportažu o prelijepoj i ujedno siromašnoj južnoameričkoj zemlji koja u sebi spaja sva brojna proturječja karakteristična za cijeli južnoamerički kontinent. Cijela je knjiga premrežena čestim dirljivim i nostalgičnim lirskim epizodama (u kojima se ponajlakše prepoznaju Márquezove intervencije u Littínovo izlaganje), što nikako ne treba čuditi s obzirom da se Littín tom prilikom prvi puta nakon 12 godina prisilnog izbivanja, vratio u Čile. Tako najupečatljivijima smatram stranice na kojima je opisan Littínov posjet majci, kada otkriva da je ta draga starica cijelu jednu sobu u svom skromnom kućerku pretvorila u svojevrsni muzej izgnanoga sina, a posebno istaknuti svakako treba i efektnu epizodu Littínova slučajnog susreta na ulici s vlastitom punicom, koja u izmijenjenoj fizionomiji ne prepoznaje svoga zeta.
Inače, Littín je osim fizičke morao usvojiti i svoju klasnu transformaciju, jer je u Čile došao prerušen u bogatog urugvajskog tajkuna, te je napuštanje vlastite boemštine i prometnuće u samozadovoljnog buržuja još dodatno otežalo njegovu prilagodbu i usvajanje novog identiteta te poistovjećivanje sa svijetom svojega novog Ja. Ponovno koračanje ulicama rodnog Santiaga nakon dugog izgnanstva, kod Littína neizbježno otključava vrata prošlosti pa roman obiluje i čestim digresivnim flashbackovima na dane njegova odrastanja, a te se sličice iz prošlosti postupno stapaju u mozaik kojima sažeto bivamo upoznati sa protudiktatorskim djelovanjima Littína u mladosti.
Oslanjajući se na autentične činjenice Márquez dokumentaristički vjerno rekonstruira istinitu priču koja, kao što to često u životu biva, obiluje upravo nevjerojatnim obratima i gotovo nadrealnim situacijama, od kojih se svojom fantastičnošću zasigurno izdvaja ona kada Littínu u vožnji do aerodroma, kako bi ulovio avion kojim će nakon 6 tjedana ilegalnog boravka u Čileu ponovo pobjeći iz zemlje, pomaže upravo ista ta policija koja za njim traga, jer je njegovo tajno snimanje filma naposljetku ipak bilo razotkriveno. Tako Márquez i u prozi u kojoj naglasak stavlja na autentičnost događaja i realizam, ipak ne može pobjeći od sebi toliko svojstvene magije, a "Pustolovina Miguela Littína" se od dokumentarističke reportaže često pretvara u pravu le-carreovsku napeticu, koja se čita bez daha.