Ovo se dite uvik igra samo –prošlo joj je kroz glavu, dok je sa trećeg kata promatrala petogodišnjeg dječarca u dvorištu. Nije bilo prvi put u ovih zadnjih par mjeseci, da se zapitala gdje su ti roditelji i što je tim ljudima da po cili cilcati dan prepuštaju dite ulici. Prvi put je na malešnoga naletila jednog ranog jutra, kad je išla u dućan po kruh i jogurt. Mališa je usamljeno stajao pred trgovinom, sramežljivo gledajući u pod. U prvi tren nije shvatila o čemu se tu točno radi, čeka li nekoga ili je došao sam, no dijete je u ruci stiskalo par kovanica i nogicama vrtilo kao zbunjeno pače preustrašeno da zamoli pomoć. Gledajući ga kroz prozorčić na blindiranim vratima dućana naglo joj sine zašto mališan djeluje zbunjeno – vrata su jednostavno bila preteška za njega! Onako sitan i mršav nije ih mogao otvoriti, ne bez pomoći odraslih: Dušo, hoćeš i ti u dućan? –priupita ga raskrilivši ih, a on joj klimne glavicom i brže-bolje uleti među frižidere sa sladoledom: Kupit ćeš sebi slaju, ha? Aha, potvrdi opet on klimajući i na kasu donese sladoled na štapiću. Meni ćete dati jedan polubijeli i dva mala jogurta Vindija, samo da ovom mladiću otvorin rajske dveri –rekla je prodavačici ponovo gurajući teška vrata i, sad joj se već učinilo, puštajući krhku ptičicu na slobodu. Od toga dana, shvatila je, raskriljena su mnogo veća vrata od onih dućanskih.
Ej! Mala maca mi pobigla u grm! –jutro sljedećeg dana potvrdilo je njena zapažanja kad je upomoć zazove dječji glasić. Mališa je bezuspješno nastojao iz grma izvući jedno od tri mačića s kojima se igrao: Dušo ne brini, iziće maca sama, ona se samo igra –reče mu umirujuće, a srce joj je pjevalo i krvarilo u isti tren. Gledala ga je kako dovlači pse lutalice, kornjače, mačke šta idu na kontenjer, hrani ih, mazi, pazi, bilo joj jasno ko´dan da ovo dijete traži s kim bi se igralo, da je ovo dijete željno pažnje, usamljeno, zanemareno. Kako to i drugi ne vide? Nije ih briga, nikog nije briga, to je. To ju je živciralo. Roditeljska nebriga potvrđivala joj se sljedećih mjeseci iz dana u dan. Kad god bi pogledala kroz prozor - to je dijete bilo u dvorištu, i u već prohladnim večerima, i u podnevima oko ručka i u ranim jutrima kad se ostala dica tek bude, baš kao i sad. To ju je užasno živciralo. Pri pogledu na tog malca došlo bi joj milo i nije se moglo desiti da mu u susretima ne uputi barem koju toplu riječ: Papaš sendvič? Što mi radiš?
Nije mogla reći da ne viđa i gospođu majku. Viđala je ona nju. Svako jutro točno u sedam ma u minutu, gospođa majka je otvarala balkonske grilje i omotana u kućni bordo ogrtač od frotira s busenom viklera na glavi i mrežicom za kosu, razmicanjem čipkanih zavjesa objavljivala susjedstvu svoje buđenje. Susjedova Mara taj je ritual cinično komentirala: Jebate kokoše, spavat s viklerima cijeli život, mora da joj je muž puno sretan. Gospođa majka bi zatim svoje najmlađe ´pustila na dvorište´ i tako sebi osigurala mirnu uru nabacivanja troslojne fasade na lice, skidanja viklera, stavljanja maskare, u kratko - preobražavanja u damu iz viših slojeva društva. Pet minuta do osam gospođa majka, sada potpuno transformirana, bujnih lokni, lažnih trepavica, visokih potpetica i krznenog kaputića, visoko uzdignuta nosa, spustila bi se na ulicu i korakom punim sebe uputila na siguran tajnički posao u državnoj službi gdje je zavidnim kolegicama prodavala svoju malograđanštinu. To je nju nevjerojatno užasno živciralo. Gospodina oca nije viđala, pitala se postoji li on uopće.
Ali je zato viđala starijeg sina, o bože i te kako ga je viđala! Gadilo joj se koliko ga je viđala! ˝Zlatnog mladića˝, kako ga je susjedstvo zvalo, starijeg brata ovog zapuštanog mališana. Često se znalo desiti da se majka i njen zlatni sin super student miomiđu, ona na odlasku na posao, a on u povratku sa njega. Gospođi majci nije padalo na pamet pitati svoje zlato odakle se vraća u tu sitnu uru, nije joj na pamet padalo sumnjati u svoje zlato, a niti u česta muvanja policijskih patrola oko njenih vrata. Sve dok je njeno zlato osiguravalo to krzno koje je s ponosom nosila, za gospođu majku su insinuacije o dilerskoj raboti njenog zlata bile čista fikcija i nije bilo razloga pred susjedstvom ne pokazivati prestiž. Njeno zlato! Jebeni Golum! –podrugljivo je i gorko frknula jer ju je sve to skupa živciralo sada već i do boli, njoj nitko nije mogao prodavati ta malograđanska licemjerna sranja. Ne njoj. Njoj ne. Znala je ona, sve, sve je ona znala u pičku materinu…
PIČKA TI MATERINA, PIČKA TI MATERINA LICEMJERKOOOO, LICEMJERKO PIČKA TI MATERINAAAA!!! LICEMJERKOOOO!!! –urlikala je neprekidno otimajući se kao ranjena zvijer dok su je svezanu trpali u bijeli kombi. U šakama je grčevito stiskala komadiće otkinutog krzna iako su sedativi već počeli djelovati. Malo poslije, prodavačica u dućanu, inače mirna sredovječna žena, još uvijek je u šoku okupljenim susjedama ponavljala da ne može shvatiti što se to točno dogodilo i kako je, i zbog čega sve uopće počelo. Ženama koje su ispunile mali dućan ´ne znam´ i ´ne shvaćam´ nisu mogli utažiti žeđ za skandalima te su nemilosrdno iz šokirane žene išćućavale svaki sočan detalj friško odigranog događaja. Prodavačica je nesuvislo premještajući gajbe pive na mjesto kruha i košare kruha na mjesto pive pokušavala prvenstveno sebi objasniti čemu je to ranije jutros svjedočila: Stvarno, stvarno ne znam… stvarno ne znam, samo smo pričale, samo smo pričale i onda je ova iz čistog mira… ma iz čistog mira ne znam… a samo smo pričale ja i gospođa B. Znate, gospođa B. majka onog zlatnog mladića? E, pa gospođa je nosila Dalmaciju i velim ja kako je ovi članak, ovo pedofili i to užas, ovo šta se događa pedofili i to, ovaj šta je u Omišu ovu dicu e.. božesačuvaj… a gospođa će meni da točno, da takve zločince treba na električnu stolicu, mislim žena pametno razmišlja vidi se da je kulturna i sve, i taman je rekla da ne shvaća takve roditelje šta zapostavljaju dicu i da ih može biti sram - e tada je nasta rusvaj, ma kažen van ja ništa, ništa, stvarno ne znam šta je bilo samo znam da je ova ti tren bez razloga skočila na gospođu B. da će joj izgrebat lice, saderala joj oni kaputić i.. i.. urliče, urliče, gospodebože kako je urlikala i sve to, bacila je na pod kraj frižidera, rasuja se sladoled velim van ja bez razloga.. ja, ja se sledila, ubila bi ženu da nije priskočija debeli Matko i sio na nju evo, evo on će van sve reć kako je bilo ja.. ja više ne mogu…
Žene razrogačenih očiju tada preusmjeriše svu pažnju na debelog Matka koji je i inače sjedio na gajbi pred dućanom i trošio vrime kao i pive. No debeli Matko nije bio od velikih priča, nenavikao na pažnju samo zbunjeno slegne ramenima i potegne još jednu pivu. Budući da od Matka nije bilo koristi, priču je i opet trebalo izvući iz potresene prodavačice: …e, šta san rekla e i ova podivljala da će je ubit, ubit, ubit i.. i, i skočija debeli Matko i šta će - sio na nju, sio šta će!? A ona da će ga dignit! A u njemu 150 kili šta ti misliš da je to malo 150 kili!? I misliš da ga nije skoro digla?!? Misliš ti da ga skoro nije digla onako mršava živi kostur!?! Koja je to snaga, nadljudska!!! Za ne virovat, za ne virovat!! Nadljudska! Ka divlja zvir!!! Mora je i Jure skočit i tako su ti njih dva nju držala dok nisu došli policija i ovi drugi spucali jon ono za uspavljivanje!
Žene, gomilajući izraze zgražanja i nevjerice, na kraju kolektivno zaključiše kako je to sve droga i vrag joj sriću drogi odnija i da je mala očito bila u krizi i da je očito bila nadrogirana i da ko zna šta se drogerašici motalo po glavi i da su znale one da je ta Filipova mala na igli i da nije ni čudo kad joj je ćaća pijandora a mater svima dužna a jabuka ne pada daleko od stabla i da šta je to danas došlo božesačuvaj i kako od tih narkomana nigdi više nisi siguran i da ih sve triba pozatvarat negdi daleko od poštenog svita da tamo pocrkaju.
Debeli Matko na sve to, u nedostatku riječi – potegne još jednu pivu.
nedjelja, 4.9.2005. Linč nad Omišaninom osumnjičenim za pedofiliju. Doznavši da je 60-godišnji sumještanin osumnjičen da je bludničio nad jednim djetetom, a s drugim imao spolni odnos mještani Sumpetra pokraj Omiša zapali su mu brodicu, kamenovali prodavaonicu i obiteljsku kuću. Cijela obitelj osumnjičenog morala je pobijeći.Sumnja se da je B.Z. zadnje dvije godine seksualno iskorištavao maloljetne dječake, a priveden je na obradu nakon što ga je prijavila majka jednog od dječaka te je priveden istražnom sucu Županijskog suda u Splitu. Otac jednog od zlostavljanih dječaka tvrdida je osumnjičeni "odgojio" jednu cijelu generaciju sumpetarskih mladića, i to, kako tvrdi, uz blagoslov roditelja koji su jedva čekali da im "uglađeni gospodin" povede djecu u ribolov. Tvrdi da su djeca zauzvrat dobivala novac i mobitele.