Subota 24.rujna godinje Gospodnje 2005., odošmo da radimo u jedno manje mjesto, šta i kako sasvim nebitno. Radili smo tu i pola dana prodje kada se netko dosjeti da bi mogli da napravimo pauzu, možda da popijemo nešto ili čak pojedemo.
I došli smo u tu kuću sjeli, lagane šale i dosjetke evribori na svačijim kostima, ma baš se lijepo zabavljamo, tko bi rekao a dodjošmo da radimo, gdje je tu zabava :-):-)
ugledah djevojku jednu kako sjea s druge strane stola pozdravlja nas, lijepa djevojka, simpatična ali ne to nije ona. Ni nekoliko trenutaka nije prošlo kada sam je ugledao kako izlazi, oko mene muk, nišza ne čujem, ništa ne vidim. Samo nju.
Vrijeme je prolazilo meni se, a bjahu sve zbunjeniji i zbunj...
Kada mi ji prišla i zamoljela me da joj dodam sok ostao sam ukočen, ja sam još uvijek bio u nekom filmu gdje se nas dvoje već volimo i planiramo kako osnovati obitelj. kada me opet zamolila, pogledao sam je ali nisam mogao ništa da rečem, otvorio sam usta i promucao par samoglasnika, utom je ona sama uzela sok naravno napila se, čudno me pogledala i otišla, mislim da je u tom trenutku bila moja jer dok su svi gledali u mene, smijali se meni ona je odlazeći okrenula glavu lagano, pogledala me i lagano se nasmiješila kao što ekoh bila je moja što je bilo sasvim u redu jer i ja sam bio njen na prvi pogled.
Vrijeme je prolazilo, bio je trenutak da se krene raditi. Pozdravišmo se ali ne upitašmo jedno drugo za ime. Radilo se i maštalo, predbacivao sam sebi zašto nisam još malo više razgovarao s njom ili zašto je barem nisam upitao kako se zove, ah koji sam sam ja kreten.
Nedugo zatim nemoguće se dogodilo. Ona nazovimo je Pokahants, jer je djevojka jednostavno bila dostojna tog imena je zajedno sa svojojom prijateljicom došla da radi, jebote pa jesam i ja sretan.
Radili smo tako, malo se šupali ništa ozbiljno, nasmijah je par stotina puta da budem skroman. No u jednom trenutku rekoh JE LI TAKO LJUBAVI?, naravno omače mi se ali uslijedi i odgovor JESTE LJUBAVI, reče ona pogleda me i nasmješi se jaj koji osmijeh jebote pišem ovo i vidim ju. Primila se, a i saznao sam joj ime zvale se Ljubav mada su je neki zvali i Mia što vjerojatno u nekom jeziku znači i MOJA, a i jeste bila je moja.
Tu dan tek počonje ali moja priča završava, tj. prvi dio. Do idućeg puta vaya con dios
Post je objavljen 28.09.2005. u 10:06 sati.