ponekad osjecam da sam suvisna, da se skrivam iza necije sjene i da me niko ne cuje. pozelim se probuditi iz ovog zivota kao iz nekog ruznog sna, pogledati oko sebe i shvatiti da je sve u redu. nisam neko razmazeno deriste i znam da moji problemi nisu veliki u usporedbi s drugima, ali ima dana kad se probudim i jednostavno pozelim prespavati cijeli dan, da nikoga ne cujem i ne vidim. ali onda pomislim "ako su milijuni ljudi prije mene uspjeli, valjda cu i ja..." svaki jebeni dan moram donositi odluke koje bi mi mogle promijeniti zivot i onda mi sine: odrastanje boli. odluke, odgovornost, nestanak ljudi koji mi znace zivot... cak i obitelj, koja bi mi trebala biti nekakva utjeha, toliko me puta razocarala. ljudi za koje sam mislila da su mi prijatelji u trenutku mi okrenu leda i postaju tek poznanici u prolazu.
i onda ponovno utjehu trazim u praznim listovima, muzici i cigaretama i to mi je u tom trenutku dovljno.a sutra...?sve krece ispocetka
Post je objavljen 27.09.2005. u 22:21 sati.