depresivna petlja u koju sam upao nimalo ne popušta. ni na tren. ni za osjet. stišće i cijedi život iz mene. stišće me poput omče. guši me i u posljednjim časovima ne osjećam olakšanja. mislim da zapravo mogu osjetiti kako istječe kroz nosnice lahor životnosti koji zapuhuje one koji promatraju. noge što bespomoćno lamataju zrakom prati krkljaj iz usta što zapuhuje čitajuću svjetinu. ljudi su ionako voljeli okupljati se na ovakvim događanjima. neki su u tom uživali i više od drugih.
