U Hrvatskoj se uz sve nedaće narodni otpor svodi na gunđanje, gdje koji "konspirativan" naslov kakvog nadobudnog i novopečenog novinara ili na zabijanje glave u pijesak i čekanje prave prilike. Uz fenomenalno prilagodljive političare, bilo oporbene ili one na vlasti, narod je vjerojatno unaprijed odustao od bilo kakovog traženja rješenja "na druge načine", pa tako i ubuduće možemo očekivati uredno izlaženje na izbore kako bi nas majka i učiteljica Europa doživjela kao sebi slične. Što reći i na već medijski zaboravljen slučaj Brezovica, gdje se od velike halabuke nije dogodilo čak niti najmanje smanjenje posjetitelja nedjeljnih misa, a crkva u hrvata i dalje je moralna vertikala (slično izgleda kao i već spomenuta Europa). Sad smo se kroz najnoviji sukob Carle del Ponte i Vatikana dodatno slizali s potonjim, a što će nas vjerojatno kroz političko dodvoravanje i u financijskom smislu dobrano koštati još desetke proračuna. Financirat ćemo crkvenu rastrošnost, graditi svetišta, vojne ordinarije, crkvena veleučilišta, zapošljavati predavače vjeronauka kao školske pedagoge (dok će školovani pedagozi posjećivati HZZO), a pripomoći ćemo s vremena na vrijeme i centralu u Rimu (koja se tako direktno, da ne može direktnije) zauzela za nas u sukobu s Tribunalom.
Al, lako za crkvu, što ćemo s ministrima. Susjedi srbi imaju prijedlog, a ja im se pridružujem - ministre na vješala; svako neispunjeno obećanje - resorni ministar na vješala. Da smo ovu metodu primjenjivali samo od 2000-te, malo bi tko ostao u HDZ-u, a ni mnoge druge stranke ne bi bolje prošle...
Post je objavljen 26.09.2005. u 16:42 sati.