Marketing
"ispao sam iz programa životnoga kalendara....
Ljuta sam na samu sebe. Glupa sam i osjećam se ko zadnji idijot! Ja jednostavno nisam navikla na sebe kao osobu koja je zbunjena i kojoj fali samopouzdanja! Jedina stvar u mom životu na koju sam uvijek mogla računati je bilo moje samopouzdanje. Nisam umišljena nego sam samo navikla da u bilo kojoj prilici uvijek imam nešto za reći i bez obzira što se možda tresem imam stav kao da sam opuštena i kao da me ništa ne može izbaciti iz takta! Ali sad se pojavio gospodin dotični pred kojim sam ja manja od makova zrna, pred kojim znam samo buljiti u pod i koji me zbuni u sekundi kao što me ni medo ne zbunjuje! Kvragu što me to ljuti! Medo je dečko pred kojim mi iz ruke ispadaju stvari, ali na to sam već navikla i mogu to kontrolirati jer čim ga ugledam spremna sam da će mi koljena klecati, i mogu biti svoja, baš onakva kakva sam sa svima! Ali sad odjednom prota sjedi u jebenom zvuku, gdje više ne znaju pustiti normalnu pjesmu a kava im je da se zrigaš i gdje vlada jedna obična buka, i jedan mulac ju uspije toliko zbuniti da sjedi tamo ko drvena marija koja jedva zna progovoriti jedan jebeni bok!
Ne znam tko je zbunjeniji, ja ili on! Šta će mu jaja među nogama kad nema muda! U pičku materinu zar on zbilja ne zna biti muško kad treba? Nisam nikakva primitivka koja očekuje od dečka ne znam ni ja šta, jer sam zaista ja uvijek bila ta koja je prva poduzimala neš, ali ovaj put baš neću! Ako treba samo ćemo se i dalje gledati i tresti, pa ko ga jebe, ja neću! I sad lažem samoj sebi jer nije stvar principa, i nije stvar toga što sada zbilja želim da bude muško, već toga što ja ne mogu i ne znam šta bi sa rukama i očima pred njim! svi znaju i šta on misli i šta ja mislim, ali sve stoji!pa nek stoji…i mrzim kad mi zrak zastane u grlu i kad nisam svoja!
Hoću da me medo zagrli, jer pred njim ne moram govoriti i boriti se s riječima koje stoje u želucu! Mogu samo stajati pred njim i pomalo sadistički uživati u svim silama nagona koje se javljaju u trbuhu i na niže. I volim ga jer kad mu pogledam u oči on se samo smije i tada zaboravim da mi cigareta gori po prstima ili da je već negdje pod mojim nogama. On postoji da bi ga ja htjela, voljela i sanjarila o njemu. I to je lijepo i dovoljno. Onaj drugi mulac postoji kao nešto moguće, stvarno što možda želim samo zato što znam da mogu imati. Ali u toj igri nitko nema muda i to je gola propast. Živi kurac!
Post je objavljen 26.09.2005. u 16:00 sati.