Pregled posta

Ona se u skoku našla kraj prozora. Ali još prije nje kraj njega se našao Desgrez (policajac – odn. izvršna vlast toga doba) koji je zgrabi za zglavke i silom je vrati k stolici na koju je grubo baci. Izraz lica mu se sasvim izmijenio.
- E, to ne – promumlja – sa mnom se ne mogu zbijati takve šale!
I nagne se nad nju svojim okrutnim noćnim licem na kojemu se pojavio cerek kojega se bilo bojati.
- Deder pljucni ono što te pitam, i to brzo, inače ću te ja staviti u pokret. Šta si vidjela kod Glazera?
Angelica se zagleda u nj. Srce su joj uzburkali osjećaji u kojima su se miješali ljutina i strah.
- Zabranjujem vam da me tikate.
- Svakoj se drolji na preslušavanju obraćam s «ti».
- Zar ste zbilja poludjeli?
- Odgovaraj! Što si vidjela kod Glazera?
- Zvat ću u pomoć.
- Možes se derati koliko te volja. U kući stanuju stražari. Zabranjeno im je da ulaze k meni, pa makar čuli smrtne krikove.
Znoj je počeo izbijati Angelici po sljepoočicama.
«Ne smijem», mislila je , « ne smijem se znojiti. Nikola je govorio da je to loš znak, to je znak da se nalaziš pred priznanjem.»
Strašan je šamar pogodi po licu.
- Hoćeš li govoriti? Šta si vidjela kod Glazera?
- Nemam vam ja što kazati! Seljačino! Pustite me da odem.
Desgrez joj se primakne i, uhvativši je ispod lakata, oprezno je podigne, kao da je teško bolesna.
- Znači, nećeš govoriti, zlato moje malo? – javi se nenadanom nježnošću – znaš, nije to ljubazno od tebe. Hoćeš baš da se naljutim...?
Držao ju je čvrsto uza se. Ruke su mu vrlo polako stale kliziti duž lakata mlade žene. Odjednom je probode strašna bol i ona prodorno krikne. Činilo joj se da joj čelična kliješta čupaju ruke. Policajac ju je tako poduhvatio da nije mogla maknuti. Pri najmanjem pokretu osjećala je kao da je tko bodežom u bokove bode. Ali više od ičeg boljeli su je prsti. Razmaknuti i ispruženi, na najmanji pritisak Desgrezove ruke prožimala ju je nepodnošljiva bol.
- Hajde, govori! Šta si vidjela kod Glazera?
Angelica je bila sva u znoju. Grč bola joj zahvati šiju, a zatim se proširi na lopatice i križa.
- Pa ipak nije strašno ono što te pitam. Obična obavijest o jednoj zgodi s kojom ti nemaš nikakve veze. Ni ti, ni tvoji dronjavi prijatelji... Govori, ljepotice, slušam te. Još uvijek nećeš?
Napravi neprimjetan pokret i krhki prsti njegove žrtve škljocnuše. Anđelika zaurla. Nimalo ganut, on je nastavljao:
- Hajde, prijatelj Mudrica je u Chateletu ispričao o nekakvom bijelom prašku... Jesi li vidjela taj prašak?
- Jesam.
- Kakav je to prašak bio?
- Arsenik... otrov.
- Hm! Znala si čak da je to bio arsenik! – primijeti on smijući se.
I pusti je. Uizbiljio se i kao da je o nečem drugom razmišljao. Izlomljena od bola, Angelica odahne.
Malo potom on se trgne iz svojih razmišljanja, ponovo je gurne na stolicu i, privukavši k sebi stolac, sjedne ispred nje.
- Budući da si se urazumila, nećemo te više mučiti.
Bio joj je sasvim blizu. On svojim stisne Angelicina koljena koja su se tresla. Ona se zagleda u dlanove svojih poplavjelih i kao usahlih ruku.
- A sad mi ispričaj tu zgodicu.
Nagnuvši glavu malo u stranu nije ju više gledao. Ponovo se vrati u ulogu nesmiljenog ispovjednika zlokobnih tajni. Ona uze pričati jednoličnim glasom.

Sad ona njemu priča, ali dolazi zabavan dio :-)))

- Daj, ne gledaj kao da su ti sve lađe potonule! Izgledaš sva promrzla! Dođi da te ugrijem.
Povuče je sebi na koljena i čvrsto je stisne, a zatim je žestoko ugrize za usne.
Ona krikne od bola i istrgne mu se iz zagrljaja. Odjednom je opet vladala sobom.
- Gospodine Desgrez – reče dajući svom držanju svo dostojanstvo što joj je još preostalo – bila bih vam zahvalna kad biste donijeli neku odluku u mom pogledu. Hoćete li me uhapsiti ili ćete me pustiti da odem?
- Zasad ne dolazi ni jedno ni drugo u obzir – odgovori on nehajno. – Poslije malog razgovora kao što je bio ovaj naš, ne možemo se tek tako rastati. Mislila bi da je policajac velika ništarija. Međutim, ja mogu biti, samo kad hoću, neobično nježan!
I uspravi se kraj nje. Smiješio se, a negove su oči ponovo dobile sjaj crvene školjke. I prije no što se ona uspjela obraniti, on je podigne na ruke i šapne sagnuvši glavu nad njeno lice:
- Dođi, mala moja životinjice!
- Ne dopuštam da mi govorite na taj način – poviče ona. I brizne u plač.
Odjednom se stade gušiti u bujici suza, potresana jecajima koji su joj kidali srce.
Desgrez je odnese na krevet i posjedne na nj. Zatim ju je dugo i mirno promatrao; vrlo pažljivo. A kad se istrošila silina njena očaja, poče je svlačiti. Osjećala je na vratu dodir njegovih prstiju koji su joj s prslučića skidali pribadače spretnije od sobarice. oblivena suzama nije imala ni truna snage da mu se odupre.
- Desgrez, kako ste vi zločest! – jecala je
- Ali, lijepa moja curice, nisam ja zločest.
- Vjerovala sam da ste mi prijatelj... Vjerovala sam da... Oh! Bože! Bože! Kako sam nesretna!
- Mir! Mir! Kakve su to misli – reče on tonom pomirljivog prijekora.
Spretnom joj je rukom podizao široke suknje, skidao podvezice, motao svilene čarape, skidao joj cipelice.
Kad je ostala samo u košulji, odmakne se i ona začuje kako se i on svlači, zviždučući, čula je kako u sva četiri ugla sobe lete čizme, prsluk, opasač... Zatim se jednim skokom i sam nađe na krevetu i povuče zavjese.
U polutami tople ložnice veliko i dlakavo Desgrezovo tijelo izgledalo je crveno i prevučeno crnim baršunom. On je i dalje ostao neposredan.
- Evo, ovdje, ptiče moje! Ali što je to? Dosta je plača! Smijmo se sada! Daj, dođi ovamo, bliže!
Strgne joj košulju i takvu joj zvučnu pljusku zalijepi na stražnjicu da je ona poskočila bijesna zbog tog poniženja i zarije mu u rame svoje oštre zube.
- Ah, kučko! – zareži on. – Zaslužila si batine.
Ali se ona nije dala. Stanu se boriti. Angelica ga obasu najbesramnijim psovkama kojih se uspjela sjetiti. Na usne joj navre čitav Poljakinjin rječnik čemu se Desgrez smijao kao lud. Praskanje njegova smijeha, njegovi bijeli zubi, opor miris duhana koji se miješao s mirisom njegova muškog znoja, sve je to do srži uskomešalo Angelicu. Bila je sigurna da ga mrzi, da mu želi smrt. Vikala mu je da će ga ubiti svojim nožem. Ali on se tome još više smijao. Naposljetku je smota poda se i pokuša je poljubiti.
- Poljubi me – šaputao je – poljubi policajca... Poslušaj ili ću te tako nakititi batinama da ćeš ih tri dana osjećati... Poljubi me... čvršće... Siguran sam da ti znaš ljubiti...
Ona više nije mogla odoljeti zapovjedničkom nagovaranju njegovih usana koje su je grizle bez samilosti pri svakoj njenoj uskrati. Njeno prepuštanje njegovim usnama označio je kraj borbe.
S istom silovitošću kojom se branila od njega sad ju je nabujala želja nosila prema tijelu koje ju je pobijedilo. Njihova borba je sada dobila drugi smisao, smisao zgusnut u vječitoj borbi satira i nimfa u šumam Olimpa. Uživanje Desgrezovo u ljubavi je bilo izvanredno, nepromjenjljivo. Prenosilo se na Angelicu poput groznice. Desgrez je s njom postupao bez ikakva poštovanja, nikad se nitko nije s njom tako ophodio, čak ni Nikola, čak ni kapetan u Chateletu. Ali s glavom obješenom na rub kreveta, ona se smijala kao da je tko golica. Sad joj je bilo vrlo vruće. Njeno tijelo cimano ježurima poče se pružati.
On je ponovo zapovjednim zagrljajem povuče k sebi. Načas ona iznad sebe nazre drugi izraz, zatvorene vjeđe, strasnu ozbiljnost, lice s kojega je nestalo cinizma; podrugljivost se povukla pred jednim jedinim osjećajem. Čas potom osjeti da mu pripada. on se ponovo smijao, divljačkim, proždrljivim smijehom. Nije joj se svidio takav. U tom je trenutku bila željna nježnosti. Novi ljubavnik je u njoj pri prvom stisku uvijek budio osjećaj čuđenja i straha, možda čak gađenja.
Uzbuđenosti nesta. Preplavi je umor, težak poput olova.
Prepustila mu se, tromo, ali njega kao da to nije smetalo. Imala je dojam da se njom poslužio kao bilo kojom droljom.

I onda je zaspala... pa se ujutro probudila, a on joj je pripremio kupku... pa ju je obukao kao neka vješta sobarica....