Išao putnik kroz atomski vijek
i kad već dosta visoko stiže
pogledom svrne dolje
gdje ležaše atomski vijek:
dokle je sezalo oko
sam beton i željezo,
željezo i beton
u svakojakim oblicima
te bacaju u neonskom svjetlu
duge i tvrde sjene kroz vrijeme.
Gledao sve to putnik,
pa kad je shvatio
kako je suvišno njegovo srce
sred svega toga,
navre mu na oko suza...