Uh dragi moji, plutam u purpurnoj izmaglici, svi mišići me bole, ali ovo nije priča o mojim mišićima već je ovo priča o jednom pravom pravcatom mišu, mišu koji je bio jako mali pa ga zovem mišić :)
MIŠIĆ
Moj frend bio je duša od čovjeka, bavio se transcendentalnom meditacijom, govorio je 6 jezika, volio je ljude, za svakog je imao nešto lijepo za reći, a bio je moćna pojava - savršeno građen, odmjeren s pokretima i dubok u razgovoru.
Pričali smo često o svemu, uvijek smo imali 1000 tema. Volio sam njegove svjetonazore, elokventvost, pojavu...a što je volio on na meni ne znam, znam samo da mu nikako nije bilo jasno kako mogu nešto u čemu sam dogurao do savršenstva napustiti u sekundi i krenuti dalje, primiti se nečeg drugog i iz nule ostvarivati još jedan san. I on je želio tako, gledajuć mene prerano je krenuo u ostvarivanje svojih snova.
Duboko vjerujem da sam ja jednim dijelom krivac za njegovu smrt.
Kad idem u nešto novo, dobro promislim o svemu, pogledam je li došlo vrijeme za tu promjenu i tek kad odlučm da je sve 'sazrilo', tek tada krenem, jurnem prema cilju svim silama, ko glavonja :)
On je u promjene krenuo naglo, nije promislio još neki fini sloj ispod površine Dao je otkaz i prekinuo sa ženom s kojom je bio sedam godina a zbog koji smo svi htjeli bar nakratko biti on! Položio je tečaj za instruktora ronjenja i krenuo u avanturu...
Zbog znanja jezika i zbog karizme bio je vrlo tražen i za posao je birao samo elitne destinacije...smrt ga je zatekla u Indjskom oceanu, pored Maladiva. Na 34 metara dubine upiknuo ga je morski golub, otrovna riba. Vjerujem da su ga učenici u strahu od otrova prebrzo izvukli i da je otrov u kombinaciji sa dekompresijom učinio svoje.
Od tada je prošlo nekoliko godina, život nama koji smo ostali teče dalje...ali ja i dan danas kad negdje u gužni vidim stasitog kratko ošišanog preplanulog muškarca osjetim najprije ushit...a onda se sjetim da ga više nema.
I dan danas si mislim...da sam ga udario kad je 'bez razloga' ostavio divnu curu...možda bi došao k sebi. Vjerujem da se on za promjene odlučio prerano, potaknut mojim 'primjerom'. Da se za promjene odlučio godinu, dvije kasnije, kad bi sam skupio snagu da prihvati odgovornost za te promjene, vjerujem da bi tada već bio ozbiljniji i ne bi se igrao morskim taubekima na tolikoj dubini...tko zna što bi bilo. Jako je malo situacija u mom životu kad se zapitam što bi bilo kad bi bilo...ovo je najveća takva situacija. Svakim svojim korakom na neki smo način odgovorni za taj korak. Moje ludosti je moja sretna glava preživjela ...a jedna malo manje sretna nije :(
Pokoj mu duši.
U uspomenu na njega, i djelomično povezano sa prošlim postom poklonit ću vam ovu crticu, događaj koji se desio kad smo jednom davno šetali Jarunom. Događaj je toliko neobičan koliko je i moj prijatelj bio divan čovjek!
Šetali smo u sumrak po veslačkoj stazi. Bilo nam je baš dobro, došao je kraj divnog ljetnog dana, a s njim početak uzbudljive noći. Pričali smo o nečem relaksirajućem kad li na travnatoj uzvisini sa naše desne strane, na rubu svjetla i sjene, opazim neki pokret. Bio je to mali slatki mišić!
"Vidi, miš!" - velim ja.
Kad je ugledao miša, moj prijatelj se okrenuo prema njemu i počeo govoriti:
"Mišiću, mali, mali slatki mišiću, kako si lijep! Dođi nam da te bolje vidimo!"
Kako je on izgovorio te riječi mišić je promjenio smjer! Do tog trena trčao je od nas a sad se potpuno okrenuo i počeo je trčati nasipom sve dok nije došao u istu ravninu sa nama. Onda se spustio niz travu i došao je mom prijatelju ravno pod noge!
Onjušio mu je tenisice i otrčao natrag u travu.
Ne trebam vam napominjati da smo se neko vrijeme šetali u tišini. Svako od nas morao je taj nevjerojatni događaj probaviti na svoj način...
Voli vas Ddadd :)
Post je objavljen 25.09.2005. u 18:05 sati.