Jedna sjena je Dagoberto, a druga sam Ja.
Momci pri vrhu su njemački turisti s magaretom koje se prerušilo u psa.
Rano zorom čitam stari Guardian u krevetu, G2 sekcija od četvrtka, 22.09., članak se zove "Behind the Wall", piše Sebastian Faulks.
"In his latest bestselling novel, Sebastian Faulks charts the history of mental illness in Britain", za potrebe svog (nedavno objavljenog) romana "Human Traces".
Odličan tekst, a posebno me se dojmilo kako svoju bolest opisuje jedna šizofreničarka.
Kaže Sebastian: "Prije nekih godinu dana, upoznali su me sa ženom koja je šizofreničarka, no vrlo je zainteresirana za svoju bolest i ako je 'zdrava', u stanju je svoje stanje objasniti. Dala mi je Sonyjev walkman da si stavim na uši i rekla:
"Fino. Sad se pravi kao da si na intervjuu za posao".
Onda smo se igrali: ona bi postavljala jednostavna pitanja na koje sam ja pokušavao odgovoriti dok su mi u ušima divljali mnogobrojni bučni zvukovi. To me je ometalo do te mjere da sam na koncu skinuo slušalice.
"U redu", rekla je. "Razmotrimo sad naš razgovor. Tko je bio premijer prije Tonyja Blairea?".
"John Major", odgovorio sam.
"Da. No, to nisi znao maloprije".
"Znam. Nisam se mogao koncentrirati. Zvukovi su me ometali".
"Jesi li primijetio da si mi pokušao čitati sa usana"?
"Glasovi su bili preglasni da bih čuo tvoja pitanja".
"To je baš tako".
Onda sam je pitao čuje li glasove i sad dok razgovaramo i odgovorila je: "Da".
"Koliko"?
"Tri, četiri, no ako ih počnem slušati, onda će ono što oni govore biti važnije i stvarnije od ovoga o čemu mi sada pričamo".
Mislim da do tog trenutka nisam shvatio intenzivnost fiziološke prirode ovog audio fenomena. Njeni su joj lijekovi omogućavali da bude "luda" i "zdrava" istovremeno.
***
Po noći su po meni džipale mačketine - prvo mi je negdje u 3 ujutro Čečka napadala stopala, a primirila se tek kada sam im otvorila vrata od terase. Onda me zorom počela oblijetati Lentilka, da je vrijeme za doručak. Jebale su ježa kad mi pukne film.
Post je objavljen 25.09.2005. u 11:12 sati.