Gledam danas popodne neku emisiju na HRTu. Lik uređuje vrtove. Vau, moš misliti. Ružni Britanac (a koji je lijep) kojem još bježi oko i krivih zubi, s toliko ljubavi stvara vlastitim rukama uz pomoć biljaka i male doze kreativnosti, pravi mali raj na zemlji.
Gledam dokumentarac i ne mogu vjerovati da to gledam, ali mi postaje sve zanimljivije. Do kraja dokumentarca sam poželio da mi je veći vrt iza kuće jer ovaj mi je premalen za sve ideje koje su mi odjednom pale na pamet.
Ali gledam sa kojim entuzijazmom lik pokazuje taj proces stvaranja (istina u trajanju od četiri mjeseca), preobrazbe tog vrta. Oblikovanje vrta, postavljanje staza za šetnju gdje mora biti naglasak za dvije osobe da to možeš sa nekim podijeliti. Sađenje svake biljke od samoga sjemena pa do cvata i odnos prema njima kao prema vlastitoj djeci. Stvarno zarazno.
I onda kada pogledam kroz prozor u ovu brutalnu realnost od asfalta i čelika, samo me još veća sjeta hvata. I tko sada ne bi htio do svega ovoga pobjeći. Ali uvijek ima nade. Ovaj grad (sa obzirom na druge svjetske metropole) je prepun parkova i sitnih parkića koje prečesto uzimamo samo zdravo za gotovo. Kada ste zadnji puta sjeli u park, samo da bi sjedili? A onaj najveći, još je uvijek veći od samoga grada, nadvio se iznad nas da nas podsjeti da još uvijek ima nade.
Sutra ujutro svi na Medvednicu! Pobjegnite od monotonih prizora svakodnevice, tramvaja, auta, izloga, tmurnih lica. Potražite svoj kesten, udahnite nešto osim smoga, pomirišite zrak, osluškujte prirodu a ne gradsku vrevu, legnite se na zemlju, zatvorite oči i utonite u prirodu. Zaboravljamo da smo dio nje, neka ovo bude podsjetnik. Napunite baterije. – Vidimo se gore…
Post je objavljen 24.09.2005. u 20:10 sati.