Indija: zemlja s milijardu ljudi i najboljim hašišem na svijetu
Stari i mudri čiča ispričao nam je o mjestu na svijetu prema kojem Amsterdam izgleda kao zgrada Sabora, konzervativno i dosadno, pa smo odlučili krenuti na put preko pola svijeta da se osobno uvjerimo postoji li stvarno taj Neverland
O samom putovanju do tamo nećemo trošiti previše riječi jer to traumatično iskustvo borbe s piratima, otmice jednog člana ekspedicije i šestodnevne gladi (nisam sanjao, stvarno nam se avion srušio usred Irana!!, op.a.) previše je za vaše nježne uši/oči. Stoga ćemo odmah krenuti s izlaskom iz aerodroma u Delhiju - prva misao bila je da se moramo maknuti što dalje od motora aviona koji divljački grije.
Kada smo nakon par stotina metara shvatili da nije riječ ni o kakvom motoru, već o trideset i nešto stupnjeva bez imalo vlage (iako je bila ponoć), odlučili smo krenuti što je prije moguće put Himalaje, jer tamo je navodno nešto hladnije. Prije nego što smo uspjeli ostvariti svoj naum, ljubazni su se domaćini pobrinuli da nikad ne zaboravimo posjet njihovoj metropoli.
U samo petnaest sati koliko smo proveli tamo, od kojih smo sat i pol bili u polusnu (u Delhiju se nikad ne spava s oba oka zaklopljena), doživjeli smo sljedeće: taksist nas je odvezao u dio grada u kojem su šetnje opasne i usred bijela dana i objasnio nam da možemo izaći i sami potražiti hostel (iako je rekao da će nas on odvesti).
Usput je nazvao prijatelja, praveći se da zove naš hostel, koji nam je pokušavao objasniti da nema slobodnih soba, dok ga nismo skužili i vidjeli da je otipkan krivi broj. Nakon natezanja s taksistom, odvezao nas je u turistički ured (koji, gle čuda, radi i u 1 u noći) gdje je domaćin bio još gostoljubiviji te nam objasnio kako nema više mjesta ni u jednom jeftinom hostelu, ali imamo sreće jer njegov prijatelj ima nešto skuplji hotel, baš tu iza ugla.
Nakon polusatnog natezanja i naših agresivnih reakcija, gospodin nam je na lijep način objasnio da se ne brinemo što ćemo platiti više jer: "Novac nije sve. Život je sve." Umorni i preplašeni odspavali smo sat i pol kako bismo ujutro krenuli u potragu za kartama za vlak, koja se završila kupovinom karata za bus, četiri puta skupljim nego što su trebale biti.
Kako god bilo, bijeg iz Delhija bio je više nego uspješan, i nakon jedva devetnaest sati nemilosrdne vožnje u jednom od najprljavijih autobusa ikada, došli smo u krajolik koji je mirisao na zelenilo (pravi alpski krajolik). Trideset i devet sekundi nakon što smo spustili ruksake na pod u gostinjskoj kući, domaćin je sramežljivo zapitao: "So guys, do you want something to smoke?"
Iako nismo htjeli, nekulturno bi ga bilo odbiti. Mogao bi se naljutiti. Ponosni na svoju kupovinu, već sljedeće smo večeri hrabro krenuli u obližnji birc kako bismo zbarili kakvu zgodnu trevelerku nudeći joj sadržaj vrećice skrivene u džepu. No, ugodno iznenađenje, ali i uništavač naše ideje upucavanja, bila je činjenica da tamo svi puše. I nikome to ne smeta. Još je ugodnije bilo saznanje kako je naša roba, koja nam se još samo par sati ranije činila najboljom na svijetu, tek jedna od lošijih.
Par smo dana proveli u sreći, veselju i druženju, dok nam nisu prišapnuli na uho (stvarno bismo trebali prestati slušati što ljudi pričaju po birtijama) kako na par dana jahanja od nas postoji mitsko selo, odvojeno od civilizacije, samostalno i moćno koje proizvodi nekakvu super kremu (zovu je malana cream) koju jednostavno moramo probati.
Krenuli smo već sljedeći dan, na put kojim navodno ljudska noga još nije prošla (staze su utabali slonovi, bit će), nekoliko smo se dana probijali kroz neistražene predjele ove predivne države, boreći se s fizičkim te psihičkim problemima nas samih, kao i raznim nametnicima-beskućnicima koji su imali potrebu udomiti se u našim crijevima. Brojčano oslabljeni, ipak smo dosegli zadani cilj, u kojem nas je dočekao glavom i bradom sam gradonačelnik!
Napokon smo otkrili pravo značenje riječi 'gostoljubivost', no kako to već u životu biva, već sljedećeg dana morali smo krenuti dalje, jer su nam zalihe vode i hrane postale opasno male. Povratak u civilizaciju zahtijevao je nastavak putovanja Neutabanom stazom (TM), pa smo krenuli put sjevera u pustinju, gdje ništa zeleno ne raste. Još par dana kasnije (teško je bilo brojati, organizam je bitno oslabio, a noć i dan stopili su se u jedno) naša misija bila je ispunjena. Stigli smo kućama, prepuni raznoraznih dojmova i novih mikroorganizama.