Sve što imam sama sam napravila.
Netko će reći da se preseravam, netko će reći da sam bahata, netko da ne vjeruje a netko će možda shvatiti o čemu pričam.
No bez obzira na sve, ja sam sretna.
Da pojasnim o čemu pričam :)
Kad sam se uselila u zaručnikov "momački kat" imali smo jednu momačku sobu, derutno kupatilo i dvije prazne, stare sobe.
A e, hodnik sam zaboravila.
U 4 godine koliko sam tu, SAMI SMO, BEZ KREDITA!:
-stavili pločice u kuhinji (ja u 5 mjesecu trudnoće)
-2 puta okrečili kompletnu kuću (prvo u rozo-žuto :nikad više!:, kasnije u bijelo)
-nacrtali, kupili i složili kuhinjske elemente
-platili majstore da nam renoviraju kupatilo (za to sam radila cijelo ljeto:)
-preselili regale i ormare iz boravka u spavaću sobu
-kupili kompletan namještaj za kuću (kupovini par komada bijele tehnike mogu zahvaliti mami:)
-promijenili pod u boravku
Danas sam sašila zavjese i jastučiće...a mojoj sreći nema kraja.
Kad sam se neki dan pohvalila starom da smo promijenili pod u boravku i umjesto pločica stavili linoleum, poslao me u rodni kraj i rekao da sam budala jer ga nisam tražila lovu pa da to "sredimo jednom i zauvijek kako valja".
Odgovorila sam mu protupitanjem: "pa zar nisi ponosan na mene? Sve radimo sami, sve plaćamo sami kako i koliko možemo...ne uvaljujemo se u kredite (ok ajde, ne računamo valjda minus na karticama:D), ne tražimo nikoga ništa...sve "proizvodimo" vlastitim rukama i sretni smo k'o prasci u malo vode"
"A je" -rekao je "imaš ti pravo...ali si me svejedno mogla pitat"
Poanta je u tome da ja znam da ga mogu pitat, ja znam da je on moj kolut za spašavanje ako mi se ikad desi da se počnem utapat...ja znam da će mi uvijek dat, makar i za pizdariju...
Ali ja ne želim...odnosno naravno da bih voljela ali ne želim nikome biti dužna.
Iako ovo ružno zvuči znam da me on razumije...iako me nikad ne bi tražio povrat love, ja bih u srcu osjećala dužnost, da makar na neki način vratim tu uslugu.
Jer se novcem ne može kupiti ljubav ;)
Imam puno prijatelja kojima starci puno materijalno pomažu...i oni vjerojatno nikad neće shvatiti kako je dobar osjećaj kad bez pozajmice i kredita, samo svojim rukama nešto ugradiš/popraviš/napraviš.
Pa makar to bile zavjese.
Jer nije meni do 150 kuna koliko koštaju u Bauhausu npr., meni je do onog nednajebivo dobrog osjećaja boli u leđima od dugog sjedenja za šivaćom mašinom iz koje izađu predivne zavjese, neravnog boda, ali protkane ljubavlju...srećom...i ponosom jer se mogu mužu i djetetu pohvaliti rječima da sam to SAMA sašila.
Složila.
Obojala.
Napravila.
:)
Bože kako sam sretna :)
Post je objavljen 22.09.2005. u 23:20 sati.