Francuski romanopisac katoličkog nadahnuća, Georges Bernanos, početkom stoljeća napisa: «Ne poznaje našu civilizaciju tko nije uvidio da je ona najčistija urota protiv svake nutarnjosti...»
Je li moguće da se dogodilo iščeznuće anđela nutarnjosti, anđela tišine? Što se dogodilo s tišinom u nama? Pjesnik Nikola Milićević u pjesmi «Tišina i ja» sluti mogući dosluh, unatoč svemu:
Ona je posvud, a ja sam tu i tamo,
Tišina i ja, u tom nemirnu moru.
Tražimo se, prepiremo i onda zapadamo
U šutnju i strepnju, sve težu i sve goru.
Tako smo, ona i ja, svako za se samo:
Po danu čekamo noć, a po noći zoru.
Što nas veže, to nit pitamo niti znamo
Već tako trajemo u nijemu razgovoru.
Ona je nevidljiva, a uvijek živa i nova,
S njome lješkarim u nekoj toploj travi
I rane liječim njenim ljekovitim uljem.
Ne mogu bez njenih nečujnih izazova
I posvud je slijedim, čekam da se javi.
Ona ne daje glasa, a ja je ipak čujem.
Ne mogu bez njenih nečujnih izazova
I posvud je slijedim, čekam da se javi.
Ona ne daje glasa, a ja je ipak čujem.
Trebaju ljudskoj duši anđeli tišine, trebaju nam prostori u kojima duša nalazi sebe, kako to kazuje Rainer Maria Rilke:
Čežnja, a to je: u valovlju stati
I ne imati u vremenu domaju.
A želje su: da ti dnevni sati
Tiho s vječnošću razgovaraju.
A ovo je život: da iz nekog jučer
Raste najsamotniji od svih sati,
Da smješeći se od subraće drukčije
Vjekovječnosti šutnjom vrati.
U župnom listu «Crkva u malom» Zdravko Gavran piše o navali nemira u svakodnevici: «Primjećujemo da djeca vječito moraju imati nešto izvanjsko čime će se baviti: žvaku, lizalicu, bombon u ustima, štapiće, kokice, kikiriki, čipsove, flipsove, grickalice, hrskalice, praskalice pod zubima; Igračku koja se kreće, krekeće, kotrlja, buči, prevrće ili se slaže (puzzle); televizor pred očima s prizorima nasilja, zabave ili puke ispraznosti; ekran kompjutora s igricama, fliperima, s urnebesnom vikom, rikom, krikom, i manijakalnim lupanjem po tastaturi; telefon ili (sve više) mobitel na uhu, na ustima ili pred očima (pisane poruke); treštavu i sve iritantniju glazbu u sobi, u automobilu, u dnevnoj sobi, radnoj sobi, pokraj kreveta, za vrijeme učenja, odmora, spavanja...»
Anđeo tišine želi pred oči naše duše dovesti protežnosti lijepoga i uzvišenoga. Želi našu dušu hraniti onime što je vrijedno, što je dobro, da nam se ne dogodi kržljanje duše.
Anđeo tišine nudi nam duhovnu hranu kroz prizore čiste i svete, prizore uzvišenoga i spasonosnoga. Anđeo tišine ne želi da duša postane žrtvom i zatočenikom vanjskoga svijeta.
Anđelu tišine povjerimo naš dan i noć stihovima Ivane Talaja:
Vidim te u titravim dubinama,
ružo otajstvena.
Kao raskoš sunca
prosula se tvoja ljubav u meni,
ružo otajstvena .
U pratnji anđela pjevam ti
i donosim život na plitici zahvalnosti ,
ružo otajstvena .
I želim da uvijek
u tvom osmijehu moj osmijeh cvjeta,
i u tvojoj rani moja rana plače ,
ružo otajstvena.