I nije bilo neko posebno ljeto. Ništa outstanding što bi proizvelo zvukove oduševljenja, nikakav veliki događaj, izlazak niti išta približno slično. Možda su se promijenili kriteriji, možda se promijenio koncept, pogled na svakodnevicu ali sve je u većoj ili manjoj mjeri ostalo isto. Barem ja tako mislim.
Drugačiji je pogled iz studentske perspektive, kad se već ozbiljnije razmišlja o svakom sljedećem potezu. Treba sve iskombinirati, imati plan A, B, C i tako do kraja abecede. I uz sve to neke rezerve. Srećom, prije paničnih napadaja, sve je proteklo u najboljem redu i sad je lako uživati u metežu kojeg proizvodi okolina. Još mi samo preostaje ekstra ljubaznim zaposlenicama referade donijeti potvrdu da su podmireni troškovi upisa i osiguranja pa da mi (po tko zna koji put) preko volje, udare pečat i ne kažu “izvoli”.
U tijeku je neka prijelazna faza, koja mi uvijek najavi da prethodnu mogu spremiti u kutiju uspomena i nastaviti dalje. Faza između uživanja u studentskim danima i brigama oko potpunog osamostaljenja. Dnevni raspored će biti uvelike natrpan. Zapravo, nelogična je situacija da ova godina nosi više obaveza dok naredne dvije donose potpuno rasterećenje, no prilagodba je ključ svega. I dok sve bude išlo svojim tokom, obaveze i studentske večeri, rođendani i slavlja u povodu ničega (bitno da se slavi!), paralelno ću graditi novi svijet i odvajati vrijeme za kupovinu televizije, DVD-a, kauča, kreveta, kuhinje i svih čudesa koja su danas neophodna u mladom kućanstvu. Heh. Zapravo me strašno veseli činjenica da ću nositi toliku odgovornost na sebi. Zvučim pomalo ludo, znam. Ali ne mogu dočekati da napokon slažem svoj život onako kako ja hoću. U punom smislu, od stana i posla, putovanja pa sve do... Sigurno neće biti ni lako. Činjenica da se čokoladne pahuljice i tekući sapun ne stvaraju sami od sebe, nego da ih treba zaraditi i donijeti kući, većinu ljudi sigurno zakoči i odvrati od nakane. Lakše je živjeti sa starcima do gornje granice, da ne misliš o ničemu i nemaš odgovornosti za ama baš ništa. Da te financiraju čitav život, plate ti vjenčanje i za poklon kupe trosoban namješten stan. Sigurno da je lakše. Ali ja ne gledam tako. Ne osjećam gušenje (daleko od toga), jednostavno želim živjeti potpunu neovisnost. Sad mi pada na pamet rečenica iz pretprošlog broja Cosma: “Sve što će vam se dogoditi ovisi samo o vama. Vi ste jedina osoba koja može stati između sebe i svog sna.” I to je, vjerujem, tako. Ne, nisam Cosmo fanatik, niti okorjela feministica već od svega što vidim, čujem, pročitam – biram ono pozitivno i pametno. A za to vijeme moj san polako kreće ka svome ostvarenju! :-)
Dakle, ljeto. Kiša, sunce, posao, fešta, posao, i opet na trenutke sunce. Od sramote ću jedva priznati da sam se okupala svega nekoliko puta, ali i to je dobro s obzirom da se vrijeme poigravalo Dalmacijom. Možda tražim izliku, no kad vidim da se Coppertone nije potrošio do kraja, to znači da je stanje alarmantno. Zabrinjava i podatak da su u manjini prijatelji i poznanici kojima je ovo ljeto bilo zaista dobro. Teško da se sjećam nečije nostalgije za ludim provodima, noćnim kupanjima i već standardnim ljetnim čarima. Nekako... čini mi se da se sva zabava svela na onu isforsiranu. Novalja, Zrće, alkohol i orgije. Doslovce ubaciš u formulu, izjednačiš lijevu i desnu stranu pa znaš kako, gdje, kad i koliko ćeš se provesti. No možda ipak pretjerujem. Tko bi znao.
Onda ovaj Big Brother. Budući da sam jako blizu bezbrižnog stanja, pred TV-om provodim više vremena nego inače. Inače, ne provodim vrijeme pred TV-om. Pogledam vijesti, kakvu informativnu emisiju, vijesti iz kulture, burzovno izvješće i neizostavne Simpsone. A sad se izbor malo proširio. Pratim taj BB koliko stignem i nikako se ne mogu načuditi kako jedna osoba može posjedovati TOLIKO odvratnih osobina, s obzirom da sam osoba koja tolerira zaista svašta. Ali vidim da polako i muški dio Kuće uviđa koliko su raznolikih tipova cura odabrali priređivači showa. Jeftino, plitko, neinformirano, neobrazovano, neelokventno i nadasve vulgarno bi bile približne riječi kojima bi se mogla opisati većina kandidatkinja. Jadna je ta kuća u kojoj jedino muškarac zna osnovne namirnice, jedino muškarac ne puši i ima savjest... S nekog drugog stajališta, organizatori su se vjerojatno trudili odabrati što više raznolikih karaktera iako se u suštini to opet svodi na jednake... Malo je (zaposlenih) ljudi koji će na 118 dana napustiti sve svoje obaveze; poslovne i obiteljske i uz to dobiti potporu nadređenih. A u zemlji našoj dragoj, na njihovu sreću, našu nesreću, ima 291.014 nezaposlenih, pa eto im kandidata napretek.
Post je objavljen 22.09.2005. u 13:03 sati.