Marketing
Zvuci smijeha, malih stopala...
ponovno ispunjuju naš maleni dom. Toliko sam ga iščekivala i sada sam prepuna, puno topline, lakše spavam kad znam da je on pored nas. Svaku noć nam se uvuče u krevet kad se probudi i obavezno stavlja ruku na moj vrat da zna da sam tu. Tako rašireno spava između nas da se mi jedva možemo okrenuti, ali nema veze. Glavno da je opet tu sa nama.
Tolko sam vesela da sam slična ovim skakajućim lopticama...
Svako jutro pratimo tatu na posao, nakon što mu kaže pa-pa kad zatvara vrata i mahne, trči do prozora da vidi kako ulazi u auto uz ponavljanje: "tata pa-pa", "tata van", "tatica", "tatino",l onda zove mene da i ja gledam tatu kako odolazi a tata nam mahne još jednom prije nego ode.
Jutros sam ga vodila baki prije posla, veselo je trčkarao putem i svako malo zastajkivao i pokazivao mi: travu, lokve u koje nesmije gaziti, smeće koje ljudi bacaju (zločesti ljudi, sram ih bilo), popeo se na svaku klupu. Držao je malog plišanog zeca u jednoj ruci a drugom tražio moju ruku. Tako nas dvoje idemo cestom, lamatamo rukama, pjevamo i pričamo sve i svašta... Predivno jutro, i još će ih puno, puno biti.
Post je objavljen 22.09.2005. u 12:36 sati.