Rijeke ko rijeke, one uvijek nekuda teku. Uz njih se prostiru gradovi među kojima i nema neke razlike, vidio ih je Liu na desetke, ali samo je jedan most boje žada na kojem je netko napisao Hendrix. I baš taj most pozdravljao bi svakoga jutra dok je tramvajem putovao u školu, a most bi provirivao iz jutarnje izmaglice poput kakva plavetnog zmaja koji je netom sišao sa ležaja u njedrima planine, a zatim kliznuo blago niz njene obronke, prešao mekano, tiho, kao da prolazi poljem pamuka, preko uspavanog grada i nadvio se nad Kajzericu, promatrajući svojim budnim okom kako Liuovi zemljaci kreću u novi dan.
„Onaj koji je pravio ovaj most i onaj koji je pisao po njemu, ima dušu Kineza“, rekao mu je ujak Chen kada su jednom šetali po nasipu rijeke i zastali da osmotre most.
Priča objavljena u zbirci "Brz kao Bruce Lee", 2015.