Zanimljivo je kako mi ljudi pamtimo stvari u životu... najčešće nam u sjećanju ostanu urezane one najgore, a one najljepše, one u kojima uživamo, one koje traju, njih zaboravljamo. Isto je tako zanimljivo kako u određenim događajima, intezivnim događajima, zapamtimo neku sitnicu, a ne pamtimo ostatak. Sjećamo se mirisa neke osobe u određenom momentu, sjećamo se jednog dijela odjeće, ali ostatka ne, sjećamo se nekih riječi, ali druge zaboravimo. Neki dan sam s malin pričala o tome kako smo se upoznali, i ja sam znala datum i sat i dan kad smo se upoznali, znala sam što smo pili u kafiću, a naš razgovor, kako je on izgledao, što je imao na sebi – to sve mi je bilo kao u magli, a on, on se sjećao kako sam bila obučena, i što smo pričali, ali datum, sat, dan....kao da ne postoje... Jedan dan je bio neki flim na tv-u o kojem sam mu prethodni tjedan pričala, i on je slučajno pročitao da je na tv-u i sjetio se da sam mu pričala o filmu i nazvao me da mi kaže da je na tv-u i da ga pogledam kad mi je već drag, ali zato mu svaki put kad se trebamo nać barem 3x moram poslat poruke od kad do kad mi paše...
Sad se vi pitate čemu ovakav uvod, o čemu ja zapravo ovdje pišem. Ono o čemu vam danas želim pisati je jedna od najžešćih (mjereno na ljestvici boli) seansi koje sam doživila, a razlog uvoda je taj, što se te seanse ne sjećam detaljno, sjećam se samo ponekih detalja jer je jednostavno bila prejaka...
Odakle da krenem, hm... Ovako...Bio je to dan sličan ovom današnjem, prošle jeseni, jedino što u zraku nije mirisalo na kišu već na snijeg. Sjedila sam u uredu i gledala kroz prozor kao i danas, misleći se o tome kako bi bilo prekrasno da mogu ležati doma u krevetu i slušati balade od G'N'R. I zabruji mi mob. Poruka: možeš doć večeras kod mene? – pita mene taj moj prvi dom. Ja kažem – može. Požurila sam se doma nakon posla da se pripremim, znate... depilacija svih djelova tijela, ulje.... samostojeće i smeđe čizme sa visokom štiklom....fakat sam se dotjerala...i krenula na drugi kraj grada k njemu.... Leptirići u trbuhu, razmišljanje o tome što me čeka, još sam bila nova, niti mjesec dana stara u bdsm*u, možda jedno 4-5 seansi prije te. Dok sam hodala od tramvaja prema njegovom stanu dobila sam poruku: nema kontakta očiju i bez priče, u stan uđi pognute glave i da te nisam čuo.... U tom momentu su mi se odsjekle noge, smijala sam se sama sebi koja sam glupača, kako bi se trebala okrenut doma i otić, a onda sam se sjetila svih onih puta prije, inteziteta doživljaja i navale adrenalina, i nastavila sam hodati (neću lagat – noge su mi se i dalje tresle), spremala se psihički na to da mu opet prepustim kontrolu, spremala se na osjećaj bespomoćnosti koji sam imala uz njega, i na osjeća izgubljenosti koji se javljao kad bi mi zabranio kontakt očima i pričanje.
I odjednom, prebrzo, sam se našla pred njegovim vratima, pozvonila, i spustila glavu, da ne bi napravila grešku i pogledala ga te time povukla kaznu na sebe, njegove kazne nisu bile zezanje i bile su ono što mi se nije sviđalo. Čekala sam da mi otvori nemirno prebacujući težinu sa jedne noge na drugu. Otvorio je i propustio me unutra ne dajući mi dovoljno prostora tako da sam se morala provuć pokraj njega. Da tu objasim još jednu stvar. Većina dečki je u prosjeku veća od mene nekakvih 25cm... on je bio 10 više od toga. Fizički u potpunosti nadmoćniji... i koristio je to da dopre do mene, koristio je to kao prvu stepenicu slamanja, znao je točno kako na mene djeluje kombinacija zabrane gledanja, nepričanja, mali ulaz u njegov stan i njegova dominacija prostorom, već sam se od toga ježila, i nije mi bilo svejedno. Ali ušla sam. Rekao mi je da produžim u spavaću i skinem se, a on je ostao u dnevnoj gledati neki film. Zabolilo me to jer sam obukla svoje čipkane crne gaćice, crne samostojeće i htjela sam da me vidi u tome. Ali skinula sam se kako je rekao i odložila robu na stol za peglanje ako se dobro sjećam. I sjela na krevet čekajući da on dođe. Iako je zagrijao sobu plinskom pećnicom ja sam se ježila i bilo mi je prohladno. Ušao je i rekao mi da se okrenem na trbuh na krevetu. Prije toga mi je dao neke crne rukavice do iznad lakata. Pretpostavila sam da one služe tome da mi ne ostanu tragovi. Uzeo mi je ruke i vezao ih jednu za drugu, od lakta prema dolje, a potom mi je isto tako stegnuo noge. Zatim je uzeo ogrlicu i zategnuo mi je oko vrata te mi rekao kako mi je ovaj put neće pustiti već zategnuti. Već sam vam opisala osjećaj kad mi netko stavlja ogrlicu, i prekid koji mi se tada događa u mozgu, ali ovaj put, kad mi je zategnuo ogrlicu, unatoč tome što je bilo mjesta za disanje, mene je uhvatila panika i počela sam se otimati, imala sam osjećaj da me guši, grcala sam... on se nije obazirao... uzeo je nešto hladno, neku cijev i spojio je konopom za vrat, ruke i noge, tako da sam na kraju bila u laganom poluluku i ako sam ležala sa glavom na postelji, noge su mi bile u poluluku u zraku i lagano zatezale vrat, a leđa su ostala na ravno i dijelom dostupna. Potom je kad me je vezao zastao, i šetao se po sobi zapalivši cigaretu i povremeno me pljuskajući dlanom po guzi, ili uzimajući dio konopa tresući ih ( sa njime i mene) kao da provjerava jesu li dovoljno čvrsti. I tako sve dok nije ugasio cigaretu. Meni je u tom momentu guza već lagano bridjela. A zatim je napravio ono što nije nikad prije, vezao mi je oči, potom i usta. I počeo.... imao je kajiš, imao je neku šibu i kombinirao je to dvoje, prvo malo jedno, pa onda drugo....Znate kakav je osjećaj kad čujete kako neko vadi kožni opasač iz hlača, onaj zvuk kože koja se tare o odjeću, a potom i škljocaj kopče na nekom elementu.... Isto ko i ogrlica, i taj zvuk u meni izaziva žmarce, iščekivanje, istovremeni strah i želju za udovoljavanjem, nesigurnost da li uopće želim biti tu i prolaziti to i istovremeni osjećaj želje za tim da uspijem proći i to iskušenje.
Bolilo je, bolilo je ko sam vrag i trajalo je, ali... nekako, nisam htjela povući svoj safeword, nisam bila ni blizu plača, ni blizu predaji i potčinjenosti, nešto je u meni puklo, nekakav prkos i jednostavno, taj prvi krug nisam reagirala, samo sam podnosila te udarce kao nešto što moram proći, i bila sam nezadovoljna time, frustrirana, što nisam ni blizu svojoj katarzi.
I onda je prestao, pustio me da osjećam peckanje, bol i toplinu kako se šire mojim dupetom, leđima i rukama te otišao u dnevnu gledati tv. Ja sam ležala na krevetu, mirno, razmišljajući pitajući se... odgovara li njemu to što se ja ne želim slomiti, odgovara li mu to što ne plačem ili bi htio da sam se već slomila....
I onda je opet došao nakon 15-tak minuta, i opet je sve počelo, i ja sam opet sve izdržala na isti način, a bolilo je za poludit... pucala san po šavovima od bolova. Nije me štedio... I onda je nakon toga izvukao cd-player i stavio mi ga na uši. Ostala sam u mraku i sa tim posljednjim čulom... nisam se mogla koncetrirati ni na zvukove, ta mjuza me užasno iritirala i samo mi je skretala dodatno pažnju na bolove... Bila sam u nekom svom svijetu, ušla sam u subspace i jednostavno nisam više marila za ništa... Mislim da me u tom momentu nije bilo briga ni da ne odem nikad iz tog stana.... Jednostavno.... Život takav kakav jest je u tom momentu prestao. Jedino što je postojalo je bilo žarenje, bol koja je već prodirala duboko i on – misli o tome što planira, što želi, jesam li dobra.... I onda je došla još jedna tura.... iskreno ne znam je li u svakom krugu bilo 20 ili više udaraca, ali manje od 20 nije bilo....
I nakon toga opet 10-tak minuta mira, u kojima sam osjetila da je sjeo na krevet, osjetila miris cigarete i shvatila da puši sedeći na krevetu naslonjen na zid i promatra me. Pitala sam se što vidi, što misli o tragovima koji su se vjerojatno već dobro vidjeli. I tada sam osjetila kako me okreće na bok i stavlja mi štipalice na bradavice, vrisnula sam (tad mi ih je prvi put stavio), nekakve metalne jer sam osjećala hladnoću metala, a ne plastike, bolilo je za poludit, a onda se polako počelo smirivat i mogla sam doći do daha za kojeg ni sama nisam primjetila da sam ga držala. Otimala sam se, htjela sam skinuti taj bol sa bradavica, ali nije bilo pomoći....
I onda još jedna tura.... tada sam već vrištala, psovala sam mu sve živo kroz tu krpu na ustima... i on je zastao na trenutak, potegao me jako za kosu, zabacio mi glavu unazad, pljunuo u lice i rekao mi da uvijek mogu povući riječ i on će stat... a time mi je samo u glavi okinuo prekidač – ne želim ga iznevjerit, a istovremeno i inat da neću popustit......I potom je dovršio i taj ciklus.... i rekao mi da ću bit kažnjena zato što sam progovorila.... o kako sam ga mrzila u tome momentu.... i aj pogodite koja je bila kazna.... da sljedeći ciklus brojin .....
I stavio mi je štipaljku i dolje... nisam znala što bi, nisam znala na koji se bol orjentirati.... i brojila sam... i mrzila brojanje jer nisam mogla skoncetrirat se na bol, jer sam svaki udarac osjećala gore.... i potom mi se naglo zabio u guzu, vrisnula sam.... imala sam osjećaj da me prepolovio, nisam ga htjela unutra, ritala sam se da ga izbacim, a on me držao za kosu, kroteći moje tijelo pod svojim.... tada sam već bila u potpunosti izbezumljena od bolova i samo sam htjela da prestanu, a ipak podsvjesno... nisam htjela dati safeword, nisam se htjela predat.....
A on nije prestajao, i kako je lupao mojim tijelom o pod na koji sam pala ritajući se, tako je udarcima o pod izbio štipalice sa bradavica, a ja sam tada doslovce osjetila sjevanje – vjerujte, boli kad ih se stavlja, malo manje dok su na bradavicama, osim ako se neko ne igra s njima, ali najviše boli kad se skidaju. I potom me je uhvatio za to željezoi bacio nazad na krevet vrativši štipalice (ja još uvijek nisam plakala, još se nisam predala) na bradavice i nastavio me tući, slomio je šibu na mojim leđima, pogađao svugdi, u jednom momentu se opasač zadio za štipaljku na bradavici i potegnuo je i zaurlala sam, i tada je stao i otišao opet iz sobe (barem sam ja tako mislila) i ostala sam sama u svome mraku, i pukla, počela sam polako plakati, tiho, grčeći se i pokušavajući biti tiha, a onda sam počela glasno ridati, u potpunosti slomljena, jednostavno nisam mogla više.... i onda je došao (bio je zapravo svo vrijeme u sobi) i skinuo mi štipaljku odozdo i onu sa druge bradavice, i bolilo je, ali ja u grču plakanja više za to nisam marila,i onda me je lagano odvezao, i jedva sam od bola povukla naprijed ruke prema sebi da se sklupčam i skupila sam se u fetusni položaj, a on je jednostavno legao pokraj mene, i zakačila sam se za njega kao za pojas za spasavanje, i plakala kao da nikad neću prestat i govorila u tom svom ludilu da ga mrzim i da sam njegova i da je on moj gospodar i tako jedno za drugim, a on je polako svoj utješni zagrljaj i prste u kosi i na licu koji su otirali moje suze, prebacio dolje i počeo se igrati sa mojim klitom i onda ih je zario unutra i ja sam svršila na mistu, jednim naglim drhtajem....i umirila se....i on me je još dugo držao u zagrljaju, smirijući me, dajući mi da se vratim u normalu, dajući mi prostor da opet budem ja.... I ujutro kad smo se probudili mi je u krevet donio čaj i onda sam polako otišla kući. Sve me bolilo, i dok sam se kupala u kadi, shvatila sam da nema centimetra mene (osim lica) koji nije bio plav – sva srića što je bilo hladno i što su prolazile hlače, čizme i dolčevite.
Tragovi, neki i do krvi su ostali na mene 3 tjedna....
Mjesecima kasnije, kad smo se našli na jednoj kavi u gradu, pričajući di je ko sada, kako ja napredujem u bdsm-u, prisjetili smo se te noći... točnije on je se prisjetio i rekao mi je da je tu večer stvarno pretjerao, ali da je vidio da se ne slamam i da je znao da bi ja bila u potpunosti nesretna i nezadovoljna da je stao....
I što je najbolje.... to je istina....mrzila bi ga da je stao.... mrzila bi ga da mi nije priuštio moju katarzu
leptirica
Post je objavljen 21.09.2005. u 15:40 sati.