kupila sam narančaste cipelice. vode me u prvu šetnju. puno je staza kojima možemo ići, ali vode me prema tebi.
u tvojim sam se mislima uvijek ugodno osjećala. pa tako i ovaj put, tebi prvome želim pokazati svoje nove cipelice.
ali ovaj put u tvojim mi mislima nije više tako ugodno. prohladno je. ne osjećam se dobrodošla. i to me brine.
što se dogodilo?
ne govoriš ništa. ne dopuštaš da te pitam. izbjegavaš me. nisi ni pogledao moje nove narančaste cipelice.
ne, nisam tužna. samo razočarana. nisi shvatio svrhu mog posjeta. ne razumiješ da si mi drag. i da jedino želim da sam i ja tebi draga. ne da me voliš. samo da se družimo. i razgovaramo. bez opterećenja zajedničke prošlosti.
još negdje duboko u meni tinja nada da me ipak voliš. i da ćeš mi to reći. jednog dana.
i razumijem. i shvaćam. i živim s tim. i ne forsiram-svaki put...
znam da si, unatoč svemu, primjetio moje nove narančaste cipelice. i da ti se sviđaju. da ti negdje u kutu usana titra smješak, jer znaš zašto su baš narančaste. i znam zašto mi ne dopuštaš da to vidim.
nema veze. nada umire posljednja. a u međuvremenu...
...naći ću nekoga tko će odmah pokazati neskriveno divljenje mojim novim, narančastim cipelicama...
Post je objavljen 20.09.2005. u 09:06 sati.