Baš me nešto te zadnje informacije podsjetile na tu pjesmu. Album "Panta rei" ili tako nekako. Đole, dakako.
Čak sam i bio zabrijao na tu temu neki postić, no nisam i neću ga objaviti. Zašto?
Zato što je mračan - premračan, a moguće je da ne odgovara istini.
Budemo vidjeli. Možda je trulex s one strane stakla, a zovemo ga vrijeme, zaslužan za to.
I da i ne - možda je trulex s ove strane stakla. Hm, vidjet ćemo.
A viked je bio jako konstruktivan: gitarista, violista i kongista zajedno među daskama, čavlima, cirkularom, bušilicom pile, bruse, režu, pripasuju, učvršćuju ... sve je prštalo od smijeha, čudnih poza za bušenje (bogme, armirani beton, ali jesmo ga), odokativnih metoda mjerenja koje su jedine mjerodavne - zidovi su sve samo ne ravni. Samo velikom maštom možete sve pripasati - a toga nam ne nedostaje. :-)
Drugi dan prevoženje svega neophodnog za rad, vađenje još dobrih aparata sa tavanskog prostora - znate kako izgledaju spremljene stvari na tavanu - to je teži fizički rad. Ali i to smo.
Kao u "Družbi Pere Kvržice" - kad se ... velike ... ruke slože, sve se može .... itd.
I nakon toga uživanje u učinjenom.
I saznanje da je sve još daleko od kraja - nije problem u radu, volji, ... bilo čemu ... nego u ljudima - ljubopitljivim, znatiželjnim i sve će pokušati i uraditi, izmisliti bilo što bez problema i napraviti od toga globalni problem, jer, zašto bi netko imao nešto dobro, a ja ne.
Ma, prebrodit ćemo i to. Naš logo štošta o nama govori - krokići su opstali od vremena dinosaura. Tako ćemo i mi. Nedamo se tako lako.
Zato "Soliter", samo što mi nećemo završiti kao pomenuti u pomenutoj pjesmi. :-))
Post je objavljen 19.09.2005. u 14:57 sati.