Posvećeno svim predugačkim satovima hrvatskog jezika na kojima sam ispod klupe tiho puštao korijenje....
Ljubav mi više ne šalje nježne valove sreće, a tople ljetne kiše slikaju tvoje lice pod tužnim oblacima mojih misli…Ti si sad tek prah, sjećanje na satu života, zadnji oblak na obzoru pred krvavi sumrak…
Al priznat ću, već se pomalo bojim otvarati nove stranice života bez tvog dodira, a onaj klavir kao da mi prkosi pa na vjetru uspomena donosi note pune očaja…
Predugo te čekam da bi pjesme ublažile bol svojim notama…
Crtam te u mislima krivim bojama ideala, a skica koju mi osjećaji guraju u ruke blijedi svakim novim trenutkom u kojem pomislim na tebe…
A kad ispunim ove redove patetičnim mislima, i kad riječi postanu prah u pustinji života, ne ostaje baš previše prostora da zaboravim…
Tek napola dogorjela svijeća odaje moju sjenu na zidu suza, moje korake po hladnom podu prazne kuće…
A tebe nema, nema te više ni u pjesmama, ni u novim poljupcima… Samo sjena…
Hladnim dahom tjeram sreću od sebe, mislima ubijam nova jutra, a tek u polupraznoj čaši nađem vremena popričati s tobom, vidjeti tvoje meke usne, poljubiti tvoje nevine ruke…
Al vino te neće vratiti, a poslije buđenja na praznom stolu još je praznija čaša puna kletvi za svaki novi dan… A ja, s podmetnutim čelom na ruci koja jedva dodiruje teški drveni stol, brojim duhove što po praznoj kući traže te.
Kroz prozor gledam prazne livade tuđih misli, uvenulo cvijeće ispred mojih pogleda čeznulo je za nježnim osmjesima pod nevinim nebom, a ja se zateknu u moru razmišljanja:
Prošla su vremena kad su se nade rađale svakim novim, još neispričanim, rosnim jutrom u kojem su tvoje kose pričale bajke što mirišahu na nevine ruže, ali trnje koje sad na mojoj duši stoji, zabilo se duboko u sjećanja na naše zajedničke dane…
I sve mi ovo zvuči tako prokleto iskreno, ali na duši mi ništa nije lakše.
Preteške su misli koje propadaju kroz sjećanja i za sobom ostavljaju neizbrisiv trag bezbrojnih pokušaja zaboravljanja tvoje slike, tvoje osobe, koja pod mojom kožom raste svakim novim danom, punim sumornih oblaka… Sjećaš se poljubaca na tihom povjetarcu koji i sada struji mojim venama, ulijevajući mi nadu da ćeš se vratiti, ali to je tek jesenji povjetarac koji mi pokušava reći da sam opet pretjerao u razmišljanju o tebi. Nema veze, pretjerao sam i bezbroj drugih puta…
Post je objavljen 18.09.2005. u 19:22 sati.