Ovo je priča koju vrlo rado pričam svima koji se žale da su prezaposleni, da nemaju vremena, da ništa ne stignu, koji neprestance negdje jure u panici, koji su opsjednuti fiks-idejama da moraju, moraju, moraju grozničavo raditi jer posao moraju napraviti, koji u tom svom radoholičarstvu zaboravljaju na one sitne radosne trenutke ljudskosti koje treba podijeliti sa svojim bližnjima, a što poslu neštetiti neće, već će mu, štoviše, koristiti. Priča ide ovako:
Dvojica drvosječa dobila su zadatak nacijepati svaki po jednu hrpu drva. Hrpe su bile po svemu jednake, sjekire su im bile iste, radni uvjeti jednaki. I prionu oni na posao. Prvi je drvosječa cijepao neprestance, cijeli dan, sve se pušilo oko njega. Drugi je cijepao jednako žustro, ali je povremeno uzimao male pauze, da se odmori i obnovi snage. Na kraju dana, to je bilo naočigled jasno, drvosječa koji se povremeno odmarao nacijepao je više drva nego onaj koji je radio bez prestanka.
Nadam se da dodatni komentar nije potreban...
Post je objavljen 18.09.2005. u 11:32 sati.