Uz snažnu, nikad istu, ali vrlo prepoznatljivu buku, metalni se oltari svako jutro, prije početka službene stvarnosti, podižu snagom podmazane infrastukture u zrak i tresu dok iz njih ispada potrošeni prethodni dan. Svako jutro, prije bilo čega drugoga odvija se nesmetano i u pomnoj tišini ovaj bučni ritual koji provode svećenici, obućeni u odore kojima je istekao rok, bez trunke ikakvih manira u svojoj službi religiji stvarnosti. Svako jutro tone i tone oguljenog Znakovlja skuplja se i nosi kao žrtva velikom ognju karbonizacije, Znakovlja oguljenog sa milijuna tona nečega bezličnog čime smo ispunili dan. Još jedan kaotičan i nepovezan dan. Još jedan mali vir u ogromnom vrtlogu stvarnosti, moćan zbog svoje nepredvidljivosti koja seže daleko kao odraz jednog ogledala u drugom, moćan u ogromnom društvu drugih moćnih virova koji se roje u vrtlogu stvarnosti, u naletima zguljenih plastičnih znakova gonjenih snagom ognja karbonizacije koji sam sebe podržava u svijetu gdje...? Gdje... što?
Gdje su povoljni uvjeti za velike paljevine. To je zbog obilja kisika. A i meterijal za paljevinu je nadohvat ruke, gotovo sve čega se dohvatimo može se na ovaj ili onaj način zapaliti. Vrlo priljateljsko mjesto za one sklone paljevini, od onih skromnih do onih potpuno drugačijih. Fenomen se zove Homo Sapiens i ovo mu je prva uloga u audiciji za koju se mnogi boje reći da je i jedina, iako se već odoka vidi da je situacija potpuno sjebana. Homo Sapiens igra i dalje, misleći da će vrijeme pokušaja i pogrešaka trajati zauvijek, da će ih Znakovi držati u sigurnosti kojom zrače, Znakovi sigurni u svoju nesposobnost gubitka nečeg svojega jer su prazni i ne označuju ništa, Znakovi arogantno sigurni u međusobnoj kopulaciji, sigurnoj od bilo kakvog dodira stvarnost. Ritualna religija Znakova, koju Homo Sapiens naziva stvarnošću, religija kojoj ne trebaju dogme jer izvan nje svijet i ne postoji.
Svako jutro svećenici religije Stvarnosti skupljaju ispovijedi svojih podanika, sve detalje njihovih života provedenih u voajerizmu kopulacije Znakova, za koje su bili uvjereni da su njihova životna potreba, da se bez njih njihov život ne bi mogao ničim niti označiti kao nešto znakovito. U ovom svijetu gdje... gdje su izrazito povoljni uvjeti za paljevinu, u ovom svijetu gdje je Znak pobjede u plamenu, plamenu entropije... entropije s kojom se ovaj svijet tako krvavo i mučno bori milijunima godina, uz mora prolivene krvi i bilijarde životnih sila ugašenih u beskompromisnoj borbi za život, u borbi protiv entropije, u želji za životom. Tu borbu Homo Sapiens sagorjeva u vrtlogu karbonizacijskog ognja entropije, sagorjeva je jer dobio Znak, Znak u kojem će pobijediti. Pobijediti drugi znak.
Gledano sa strane... baš je sve nekako bezveze... gledano sa strane. Koje strane? One kojoj su bezveznosti jalovih orgija Znakova koji bi trebali označavati nešto stvarno važno, kao npr. 'Svetinja', Znakova koji pretendiraju da označe temelje i nedodirljivosti, one strane kojoj su ti Znakovi bunar veselja i radosti, jer nema ništa životnije od raskrinkavanja pretencioznih Znakova i neizbježnog humora koji prati taj revolucionarni čin. Onako, neobavezno izvlačenje Znakova temeljaca ispod plamtećih kula karbonizacijske stihije 'Stvarnosti' na koju pretendira Homo Significans. Onako, ako se nalazite na toj strani znate zašto su skečevi od Monty Pythona zajebanija diverzija od svih ofenziva Ernesta Che Guevare. Ernesto je bio Znak za nešto što nije postojalo, a sad je Znak za nešto što bi bilo super da je postalo stvarno, sad je najveći Znak poraza onoga što je trebalo biti... ne znam ni sam što je to trebalo biti. Ali znam da sam na drugoj strani ako se smijem zbog rečenice: 'Oh... there is a dead Bishop in front of your door, you know?' Luđački su smiješni... svi ti Znakovi koji nam se inače čine važnim... smiješni i bezvezni. I nema jačeg sredstva za brisanje tog Znakovlja od ismijavanje njegove pretencioznosti i urnebesne neumjesnosti onih koji ga smatraju važnim, čak i najvažnijim. Život je smiješan. Ozbiljnost je alibi. Alibi za beskrajan izvor smiješnih značenja koja su STVARNO NE ZNAM NI KAKO, NI ZAŠTO postala ozbiljna. Život je smiješan u svojoj borbi protiv neumitnosti entropije, u koju se upustio STVARNO NE ZNAM NI KAKO, NI ZAŠTO. Znam da je jedini način da idemo u korak taj da ga smatram smiješnim. I potpuno besmislenim, donekle opisivim onom: 'And now for something completely different...' Koji je Znak za nešto potpuno drugačije, što taj Znak označava i kako ulazi u odnose sa drugim Znakovima? A stalno se pojavljuje. Svugdje. Uvijek. You know what I mean... say no more, say no more. Ahahahahhahahahahaha... release Roderick, release Roderick, release Roderick... RELEASE RODERICK!!!
Post je objavljen 18.09.2005. u 03:08 sati.