Bešumna eksplozija zasljepljuje senzore.
Bijela svijetlost lomi se na spektralne boje
i nezadrživo prelijeva po mrežnici
u kaotičnom vihoru.
...oštra bol...
Svaka stanica u tijelu vrišti od straha.
Instinktivno se bori za goli život.
Gdje sam i što se događa?
Grozničavo tražiš čvrsto tlo pod nogama.
Oslonac.
Ili barem referentnu točku.
...bezuspješno...
Lebdiš u ljepljivoj bjelini.
Grčevito se držiš za svoju iluziju stvarnosti
Pokušavaš se sjetiti bilo čega.
...bezuspješno...
Kroz napuklinu u svijesti
cure posljednje suvisle misli
...kap po kap...
Posljednji odjeci odumiranja moždanih stanica
polako se rasplinjuju u stravičnom mračnom vakuumu
Cijela svijest komprimirana je u sitnu crnu točku
Nema slike
Nema tona
Jezovita tišina sastavljena od ničega
Bijeli mrak izvan prostora i vremena
...ti si odsjaj...
Ostatke onoga što si nekada bio ti
preplavljuje nejasan osjećaj.
Ne.
Tamo gdje si nema osjećaja
tek intuitivni nagovještaj nečeg poznatog
Prozirna sjenka nečega što bi trebao osjećati sada.
Strah?
Ne.
On je vezan uz tjelesno,
a ti plutaš prazninom.
To je nešto više kao neizvjesnost.
Iščekivanje nepoznatog.
...čini ti se kao da se jedan udaljeni Ti stapa s iskonskim Svjetlom...
No, prije negoli je iscurila
zadnja kap tvoje osobnosti
glas te vraća nazad.
U vrijeme, u prostor.
...u život...
Nije još tvoje vrijeme - grmi.
Vraćamo ti tvoju iluziju
i tvoje udove pune
jureće crvene krvi.
Vraćamo ti tvoj strah
i znoj u besanim noćima.
Vraćamo ti tvoju bol
da je nosiš sa sobom.
Bauljaj ošamućen
na tim klecavim nogama.
Gnoji zemlju i množi se.
...barem još neko vrijeme...
Post je objavljen 17.09.2005. u 22:13 sati.