Tko se od nas barem jednom u životu nije pitao postoji li sudbina?
Da li je tvoj život već negdje zapisan i ti ga samo živiš? Tvoj faks, tvoj posao, tvoj dečko, tvoj muž, tvoj slomljeno srce – sve je to sudbina?
Da li je istina da su muškarac i žena nekad bili jedno, i pali su na zemlju i razbili se i razišli i cijeli život tražimo svoju polutku, svoje drugo ja, nekoga s kime je suđeno?
Ma ja iskreno vjerujem da je sve to obična glupost. Ništa ti u životu ne pada sa neba, za sve se moraš potruditi. Ako želiš upisati faks koji voliš i koji te zanima moraš naučiti za njega, moraš biti najbolji na prijemnom i moraju ti se potrefiti pitanja. Ako želiš posao koji te zanima i koji želiš raditi moraš imati najbolji životopis, najbolji test inteligenciji i biti najbolji od svih kandidata. Ako želiš dečka koji ti se sviđa moraš ga osvojiti. Ne možeš kao u filmu samo sjediti doma i čekati da pravi dođe, to ne postoji. Moraš obući najkraću minicu, najveći dekolte, uz sve to biti najsimpatičnija, najšarmantnija, najduhovitija, najljepša i moraš se najviše truditi. A ni to nije dosta. Recimo osvojiš ga, i tvoj je, opet može doći druga, ljepša, pametnija ili jednostavno mlađa, i ti si nitko i ništa i sav trud je bio uzaludan.
Ono, najgore je kad netko kaže «nije bilo suđeno», ma to su gluposti. Suđeno ti je ono što sam želiš, za što se sam potrudiš.
Zato dragi moji, možda i postoji nešto što se zove sudbina, ali moraš biti prokleto dobro talentiran, da bi ju uspio ostvariti, ne možete samo sjediti i reći nije bilo suđeno. Za sve u životu se moraš potruditi, i reagirati odmah, jer je već sutra prekasno.
Post je objavljen 17.09.2005. u 19:09 sati.