Za početak prije nego što mene ulovi nešto suvislo,stari majstori: pjesma za prvo kišno jesensko subotnje popodne. Što je bolje za taj feeling od starog dobrog Arsena. Svi ljubitelji boca i brodova su ionako dobrodošli. Premda su i Dylan Dog(kao lik koji nikad nije završio svoj brod u boci) i Arsen prestali s nekim navikama vezanim uz bocu. Razloge za to mogu shvatiti ali ja se držim one jednom pijanac,uvijek pijanac
BROD U BOCI
Dozvolite ovaj jednostavni poklon,
ovu jednostavnu usporedbu:
brod u boci,
jedrenjak neodredjenog tipa
izradjen rukom mog prijatelja,
osamdesetogodišnjeg Genovežanina.
Najudaljenija lika u jednostavnoj duši mog oca - Trieste.
Nedjeljne tuce u svecanim odijelima
šibenskih i zadarskih lučkih radnika.
Moju prijateljicu zanima -
kako se to radi?
Da li boca dolazi naknadno,
sa punim jedrima
i morem od sadre?
Moj brod u boci
koji cuvam u ovom tihom enterijeru,
što uporno i smiješno oponaša
ono nešto naše i ono moje.
To bi trajalo predugo da vam objašnjavam;
svakako, brod pomalo ulazi u bocu,
on ostavlja dojam i mogao bi ploviti.
Zar vam to nije kao...
Usporedba je, naravno, odviše jednostavna i
vas ću, eto, izuzeti iz te banalnosti,
ali neki vrag me tjera
da vam ipak kažem,
da vam kažem to najobičnije,
makar mislio samo na sebe -
vidite, gospođice,
zar vam to nije kao...
Post je objavljen 17.09.2005. u 15:52 sati.