DIO 1- O TRAMVAJU I DAVNO IZGUBLJENOM PRIJATELJSTU
kao i obično, do ustanove u kojoj moje obrazovanje raste treba mi laganini sat vremena. naravno, kao i svaki normalan čovjek u gradu zagrebu (ili nenormalan) putujem s tramvajem. ah... tko bi mogao odolit toj gužvi, smradu koji se zaljepi za tebe ćim uđeš unutra...ah...plače mi se od samo pomisli na to, hvata me nostalgija... ali to nije sve. uz sve to gratis se dobije ili slom živaca ili napad smijeha. najgore su tete koje prodaju po placevima, trgovima, okretištima. te se natovare u tramvaj sa tristopedesetsedam vreća u koje stane petnejs ljudi, pa se od jednog dijela tramvaja proštaju do drugog u potrazi za slobodnim stolcem, pa se neki striček digne u prvom dijelu, pa one brzo, hitro, žurno opet prolaze kroz cijeli tramvaj i onda se zasjednu. sam čuješ: aaaaaaaaah.... naravno, više nemreš proć pored jer su vreće to zatrpale. drugo je današnja mladež koja u moje vrijeme nije bila tako nepristojna, oni su se znali kulturno ponašati!! c,c,c... to su rečenice koje svakodnevno čujem od dvije bakice koje se spominju. al istina i bok, ima nepristojne dječice. recimo kad ti upadnu u tramvaj i deru se: dobar dan kontrola, svi bez karte na idućoj stanici van. i izađu ljudi. a kaj ćeš, znaju se ljudi snać. ili kad sjede, a jadna bakica na štakama bez ravnoteže je već zrušila pol tramvaja, ili dođe buduća mama trudnica s trbuhom ko da nosi sedmorčeke. ali bahatima nema šanse da se dignem. pijanci su koji put fora. ima jedan koji neprestalno priča viceve, svaki put kad ga sretnem u tramvaju. vicevi su mu dobri. ja i cijeli tramvaj rikavamo od smjeha, što zbog viceva, što kak se on spetlja dok ih priča.
tramvaj je dobro sredstvo za srest ljude za koje ste mislili da ih više nikad nećete vidjeti. vozim se jednom ja tako, gdje drugdje nego u tramvaju, i na stanici ulazi neki lik, stariji, znojan, smrdi, uf. hoda kroz gomilu i viče- samo malo, daj da prođem, samo malo, daj da prođem. i tako hoda on i odjednom se zaustavi kod neke mlade cure koja je sjedila i kaže joj
- digni se, hoću sjest, stariji sam.
- trudna sam- kaže ona mrtvo, hladno. bio mi je glas poznat od nekud...
- trudna si isto ko i ja, diž se kad ti kažem!
- joj, čestitam, jeste već odlučili kak će vam se bebica zvat??- i tada mi sine!
lik se sav zacrvenio od bijesa i izašo na drugoj stanici van.
ta mlada trudna dama, koja zapravo nije trudna, je moja best frendica iz osnovne škole! joj, kak je ljepo bilo srest ju ponovno. odselila se davno, sada je samo u posjeti familiji. klafrale smo mi još dobrih nekoliko sati. ajme, kak su to ljepi dani bili...
DIO 2- O KINEZIMA I ČAJNA ŠOPOVIMA
uuuu... ima ih ko rusa!!! oni još uvijek turisti, budući stanovnici hrvatske metropole tak pažljivo sa velikim zanimanjem slikaju i uslikavaju svaku zgradu na našem glavnom trgu, naravno, iz svakog kuta posebno. ponekad izgledaju ko teroristi koji glume turiste onak sa fotičima oko vrata koje su zabravo bombe i kad onak pričaju na svom jezikiću, zapravo se dogovaraju sa centralom kad će i kao će izvršit svoj teroristički napad na nas. sve tako pažljivo gledaju iz svakog kutka.... nekaj oni spremaju... ili novi teroristički napad ili traže mjesto za otvorit novi čajna šop u hrvata. kojih, naravno, još uvijek nema dovoljno, onih pet, jedan do drugoga, i tako u svakom kvartu, nije dovoljno. ma kaj bi... al i to nećem služi. kad ti se žuri, a padne kiša, svrati u čajna šop po kišobranček za 15 kuna. bolje dat 15 za kišobran, nego 250 za novu frizuru... ili pokisni ak dugo nisi pral kosu, pa si 15 kuna sačuvaj za kuruzu koju češ nać bilo gdje kako se prodaje na cesti. kad te neka poznanica pozove na rođendan, ili bilo kaj u tome stilu (pokloni, pokloni) svrati u čajna šop. isplati se. ima ih, nemreš ih stjerat jer većina ih ima naše državljanstvo. to se pogotovo vidi kad ideš po osobnu, pa vidiš same kineze kak dole čekaju žigič na kojem piše hrvat! lalalaaa...
DIO 3- O JEDNOJ PRIČICI KOJA MI SE SVIDJELA
mislim da je to Kishon napisao (nemojte me pitat kak se piše, jer neznammmmm.....). enivej, pričica je o poklonima koje kada dobimo, samo spremimo u posebnu ladicu iz koje te iste poklone koje smo dobili darujemo nekom drugom. tako se tu priča o jednoj bombonjeri koja je isto tako spremljena tamo, al se gospodinu dotičnome piscu, toga dana jako jela čokolada, pa ju je odlučio pojesto. fino je to on otvorio, a kad ono, nutra, sve pljesnivo, staro, fuj. nazvao je on osobu koja mu je tu bombonjeru dala. ispričao se darivatelj i rekao da je to dobio od nekog drugog, taj drugi je to dobio od nekog trečeg, treči od četvrtog, četvrti od petog, peti od šestog, šesti od sedmog, sedmi je to dobio 1960 i neke od osmoga, osmi od devetog, a deveti davno, davno prije od gospodina kojemu se jela čokolada. tako da je taj njegov poklon obišao zemlju uzduž i poprijeko i vratio se do prvobitnog vlasnika. tko zna koliko bi još godina ta čokolada putovala da se gospodin nije zaželo nečeg slatkog. čiča miča gotova je priča
p.s. ako netko slučajno ima nešto od ALEISTER CROWLEYa- lijepo bih ga upitala, imali kakve šanse da ta knjiga dođe u moje ruke?? makar samo isfotokopirana na papirima, ja to lijepo i uredno vračam. možete mi je i prek maila poslat, nema problema, poštom, dimnim signalima... hvala.
hehe i još vam neću reć tko sam. vjerujem da iz ovog posta nećete to skužit :)
pusa svima
Post je objavljen 17.09.2005. u 22:55 sati.