Ne pitajte me za poruku i dublje značenje nekog filma, jer neću umeti da vam kažem.
Ja film prosto gledam i prepuštam se. I volim ga ako me ponese, dirne, ako probudi nešto u meni, ako uspe da me uvuče u priču, u atmosferu... ne znam ni sam. U svakom slučaju, racionalna analiza i potraga za porukom nisu moj fah.
Uostalom, zato i film postoji. Da ispriča priču. Da nije tako, posle naslova bi se na platnu pojavljivala poruka filma ispisana u dve rečenice, potom bi se svetla palila i publika bi izašla van.
Pomislim da sam površan i lenj – možda; da sam neobrazovan pa zato mašim simboliku – o svakako; ali takav kakav sam svejedno uživam u filmovima.
Neke filmove prosto volim, a ne znam zašto. Niti se trudim da to sebi objasnim. Na primer Džarmušov "Dead man". Jedan od omiljenih. Njegovu atmosferu prosto osećam, a ne umem niti pokušavam da objasnim. Da li je to što osećam ono što je Džarmuš hteo da prenese, ili je do mene doprla samo jedna sporedna nit – ne znam niti mogu znati. Nisam čitao Blejkovu poeziju i ništa ne znam o njemu – možda bih posle toga film drugačije doživeo. Vredi pokušati - pod uslovom da razumem poruke i simboliku Blejkove poezije. A dotle mogu da uživam u filmu i ovako, na divljaka. Tako je dobro napravljen da može da dopre i do nas plitkih i neobrazovanih.
Teško mi je da se uživim u filmove gde ima puno priče. Ma koliko pametna bila. Nikad nisam sebe uspeo da nateram da odgledam "Nebo nad Berlinom". O strašnog li priznanja! A druge Vendersove filmove volim. Prijemčiviji sam na osećanja preneta slikama, dugim kadrovima, ćutanjem, muzikom. Atmosferom.
Desi se da neki film uspem da tumačim, sloj po sloj. Volim i to. Da čitam skrivena značenja i simbole. Reference na druge filmove. Ali to je već druga vrsta igre i uživanja u filmu.
Kada budem snimao svoj prvi film, svakako ću ubaciti scenu sa stepeništem i kolicima.
Post je objavljen 16.09.2005. u 23:51 sati.