osmijeh
Atelje druga Leonarda da Vincija. Po podu leže razbacani ćelavi kistovi. Drške su im izgrižene zbog nedostatka svježe noktovine. Na sredini zida stoji slika pionira Michelangela Buonarotija koji na glavi nosi francusku kapu na kojoj je majčinom rukom izvezena ogromna petokraka.
Leonardo stoji pokraj prozora, kopa nos i promatra djecu kako se mlate.
- Smrt Fašizmu – u prostoriju ulazi drugarica Maria, mlada skojevka i nosilac spomenice.
Drug Leonardo se naglo okrene. Već neko vrijeme pun je pozitivne energije. Nedavno je uvalio neke nacrte za padobran pa je pun para.
- Sloboda narodu, drugarice…?
- Maria, Maria Empatreze – kaže ona otvarajući usta tek toliko da proizvede glas.
- Drago mi je drugarice Maria. – Leonardo joj uhvati ruku i muški je protrese.
Drugarica Maria odasla tup izraz lica.
- Opustite se drugarice Maria, pa ne držite govor pred partijskim rukovodstvom. Ako vam je nešto smiješno ili bi si dali oduška zbog koječega, slobodno opružite osmijeh. Zdravo je smijati se. Moj prijatelj, Erazmo Roterdamski, dobio je čir od smijanja, iako mu je kuga pobila cijeli razred. Ali zašto vas ja opterećujem sa svojim prijateljima? Sjednite na ovu stolicu.
Maria lagano pruži osmijeh. Pritom drži usta zatvorena.
- Drugarice Maria, ja ne slikam tužne portrete. Ajde, nasmijte se barem malo. Plizzz.
Maria razvuče osmijeh skoro od uha do uha, ali još uvijek drži usta zatvorena.
- Hm... – zamišljeno će Leonardo – ovaj, možete li me povući za mali prst. Od slikanja dobivam grčeve i zato se trebam dobro razgibati.
Drugarica Maria oprezno uhvati Leonardov prst i lagano povuče.
- Prrrrrrrr! – prostorijom odjekne snažna turbulencija metana. Leonardo je bez imalo srama i bez ikakva upozorenja ispustio neman.
Uspjelo je. Maria odjednom otvori usta i raširi osmijeh kao da će zagristi cijelu tablu oblatnih s čokoladom.
Po cijeloj se prostoriji raširi mračna zraka crnila njenih zubi. Jedinica karijesom satrana do pola, dvojke nema, a ostalo je nalik naplavljenom groblju.
Drug Leonardo ukočen stane. Izraz njegova lica nalik je kravljem dreku u koji je slučajno ugazio odbjegli cirkuski slon. Umjetnička duša, ne vidjevši nikada ovako karijesom razoreno zubalo, nemalo se iznenadi.
- U ime oca i sina… - stane se križati, mlateći pritom rukama kao da u ruci drži magnet pozitivnog naboja dok mu je glava magnet, također pozitivnog naboja, a onda shvati da su neka druga vremena.
Drugarica se Maria stane sve jače i glasnije rebetati. Njezin smijeh varira od magarećeg revanja, preko rodinog klepetanja, pa sve do konjskog njištanja.
Leonardo ne može više slušati to luđačko kreveljenje. To ludilo izjeda mu moždanu ovojnicu. Drži se objema rukama za glavu i s nevjericom hoda po prostoriju.
Maria se objema rukama drži za trbuh i plače od smijeha.
Leonardo odjednom grabi štafelaj i udara je po potiljku.
Drugarica Maria sruši se na pod i stane trzati objema nogama. Nakon nekoliko trenutaka propne se, proizvede vjetar i izdahne. Mrtva je.
Kad je drugi dan u atelje ušla Mona Lisa, Leonardo ju je mrzovoljno poslao u kurac, ali je zbog straha prema Francescu Giocondi, njenom mužu i predsjedniku okružnog komiteta Firence, naslikao njezin portret.
Za razliku od Marije, Mona Lizi je neki kurac od početka bio smiješan.
- Da bog da ti se isto tako na sprovodu smijali – ponavljao je u sebi Leonardo.
Post je objavljen 16.09.2005. u 02:13 sati.