Ovo više ne mogu držati za sebe, moram to podijeliti s vama. Riječ je o tzv. domoljubnoj poeziji u osnovnoškolskim čitankama. Ne mogu vjerovati što sve djecu tjeraju da čitaju, štoviše, da uče naizust! Jedan takav slučaj izazvao je kulturološku reakciju u našoj obitelji. U nastavku vam predstavljam tri pjesme: jednu je napisao pjesnik i tom pjesmom muče našu djecu, jednu je napisala moja žena, a jednu sam napisao ja. A vi pogađajte koje je koja:
Hrvatska
Hrvatska je riječ koju naučih od majke
i ono u riječi mnogo dublje od riječi
i ono dublje s Hrvatskom me veže,
s Hrvatskom Hrvata,
s patnjama njinim,
sa smijehom i nadom,
s ljudima me veže,
te ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi
i kud god idem sa mnom je Hrvatska!
Domoljubna
U sumraku praskozorja
mene zora muti,
u dubini dubokoj
mene dublje zove.
Zove me: Oj, dođi!
a niti ne znade
da ja nisam ovdje.
Domovina
Domovino,
Ti si kao grablje
štono zublje kažeš
svem što na njih stade.
Tvoje gore mlade
brane bit će rijekam'
što iz sv'jeta b'jelog
polja bi da plave.
Al' dat im nećeš nikad
iz njedra da ti vade
to čim junak svaki
gnjoji tvoje njive.
Ispričavam se svakome čiji bi se osjećaji mogli naći povrijeđeni ma kojom od ovih pjesama.
Post je objavljen 15.09.2005. u 21:14 sati.