Doba kada se svaka nesmotrenost kažnjava, a kratkovidnost, bilo u ljudskim odnosima il na poslu, plaća izmanipuliranošću ili povrijeđenim osjećajima ne ostavlja, čini se, ni najmanje prostora bilo kojoj vrsti naivnosti. Da cvile drugi, a ne mi unaprijed moramo predvidjeti dva, tri poteza ne samo naših protivnika, nego i prijatelja. Osim znakova odanosti, na licu prijateljice ili prijatelja na vrijeme treba prepoznati znakove izdaje, koristoljublja ili nepoželjnog zavođenja. Začarani krug proračunatosti zatvara se s posljednjim razočaranim naivcem koji je napokon prisiljen upisati se u životnu školu. Svijet mudrih i odraslih još jednom likuje pred šačicom naivaca koji svoju dječju zarazu odviše velikim i nezgrapnim riječima poput 'povjerenje' ili 'sloboda' ne smatraju nečasnom. No, što nam drugo preostaje kada ostanemo prevareni od prijatelja u čiju smo se dobrohotnost zaklinjali? Postoji li škola koja se ne temelji na nizu razočaranja? Iako je izbor između biti bogatiji za jedno iskustvo i njegova hotimičnog zaborava i sam razočaravajuće poznat, možda ipak prebrzo odbacujemo drugi izbor, točnije rečeno, samu mogućnost izbora? Rizik da nas proglase luzerima nije onaj najgori: granica između neprestanog gomilanja opreza pred bližnjima i cinizma koji već kuca na vrata nije čvrsta onoliko koliko se tješimo. Ipak nije riječ tek o moralnoj dvojbi, jer moralu cinizma suprotstavlja se poetika bezazlenosti. Bezazlenost nije naime vrsta zaboravljene vrline čije je vrijeme uporabe bilo prilagođeno pitomijim vremenima. Ona je iznad svega vrsta zaboravljene geste, način na koji stvaramo i razvrgavamo veze između ljudi, riječi i stvari. Franjo Asiški pri tome nas upućuje na promatranje golubova. Pijete li, na primjer, kavu na zagrebačkom Cvjetnom trgu velika je vjerojatnost da će neki golub pronaći kakvu mrvicu upravo do vaših tenisica. Ispod njih će uporno gurati svoj kljun koliko god puta ga uplašio vaš nagao pokret zbog kojeg će se samo privremeno udaljiti. Njegova ga plahost neće spriječiti da i dalje iskušava vašu razdražljivost krzmajući vam se oko nogu. Jer golublja se bezazlenost prije svega protivi ljudskom strahu od drugog.
U homonimiju pojma bezazlenosti Siromašak iz Asiza upisuje pojam semplicitŕ colombina (golublja jednostavnost) koju preporuča svojoj Manjoj braći. Ona ne upućuje samo na siromaštvo kao osnovnu karizmu njegova Reda, nego prvenstveno na poetiku njihova djelovanja: priprostost njihove pojave odmah dokida prostor za bilo kakvu kalkulaciju interpelirajući izravnost i neposrednost ljudi koje susreću. Jednostavnost duha dolazi tek nakon priprostosti pojave. Ta jednostavnost često odaje dojam blage tupavosti. Teško je međutim u toj tupavosti, koja često obilježava bezazlene, ne vidjeti svojevoljno odbijanje tog viška znanja i pronicljivosti kojima se razmeću oni učeni. Koliko god međutim oni napredovali u umijeću profinjenog razmetanja, ipak je bezazlen čovjek taj koji sužava prostor u kojem se prije ili kasnije spotičemo o svoje pretpostavke o drugima.
Lice bezazlenog čovjeka istodobno je zrcalo koje se pred nama javlja u najneugodnijem trenutku: kada nam samopouzdanje postaje bahato, a mukom izgrađene odlike na koje smo ponosni prijetnja drugima. Iako igra međusobnog proziranja iznenada staje, nema mjesta resentimanu. Oko je slobodnije, a pokret lakši.
Post je objavljen 15.09.2005. u 17:43 sati.