Moram priznati da me već fata apstinencijska kriza.
U proteklih ijuhuhu dana svratila sam na net ravno pet puta ili metaforički koliko je prstiju na jednoj ruci. Nekoliko puta više ili manje, nemojte me baš držati za riječ. I to iz razno raznih konkretnih razloga koji se uglavnom svode na zajednički nazivnik: moj sin. A i tada sam samo virnula u inbox, škicnula pozdraviti neke ljudove na ICQ i na brzu brzinu sročiti par mejlova. Iako ja osobno to niti ne ubrajam pod definiciju e-mail: manje od deset redaka tek je usputna porukica. Ali, što ću kad ne stignem više. U stvari, ne stignem se mentalno prešaltati van konteksta dječjeg plača, gugugu-gagaga, problema s kolicima, pokakanih pelena i Pavlovićeve masti, odabira odjeće za izlazak u šetnju i peglanja pelena (pranih bez omekšivača, pa da vas vidim!!). Plus toga, Pametnica je počela rušiti koncepcije obrazovnog sustava u RH uz svesrdnu podršku svojih učiteljica, pa i tu imamo posla!
Dovoljno da vam kažem da mi ponekad treba i cijeli dan da odgovorim na neki SMS - bošsačuvaj!
Prošle sam subote, kad smo napokon izašli u šetnju, nakon tirade raznih posjetitelja, očajnički zavapila da si idem kupiti nekakve novine da ko čovjek napokon pročitam pisanu vijest. Mislite da mi je uspjelo? Prolistala sam ih u trku, na stojeći, čitajući samo naslove.
Ali, da ne bi netko pomislio da ja to kukam nad sudbom svojom, reći ću vam samo da bebe stvarno super mirišu i ne znam kako im to uspjeva, osim ako je tajna u svim onim uljima, puderima i pomadama kojima ih se tracka od glave do pete pa i po kosi.
Reći ću vam i da se male bebe smiješe, uglavnom u snu i nenamjerno ali je svaka mama nepobitno uvjerena da je taj smješak upućen baš njoj i nikome više (i kaj mi morete!).
A onda ću vam reći i to da je najbolji način da kikače uspavate tako da ih do iznemoglosti truckate u kolicima uzduž i poprijeko uličica i stazica u susjedstvu. A dobro čini i liniji (onoj okologuznoj, ako netko nije shvatio!).
Voljela bih vam reći i da ujutro dugo spavam i da ljenčarim, ali to bi već bila laž iz super teške kategorije pa se ne usudim. No, ipak se ne smijem žaliti jer smo se 'dogovorili' za samo jedno noćno buđenje između 21h30 i 6h30 ujutro, oko 3! Dakle, ipak se koliko-toliko naspavam iako još uvijek nisam, a niti ću ikada biti jutarnji tip. Sva sreća da novorođenčad ne govori, jer ja ionako nisam od priče u to gluho doba dana.
A reći ću vam i da mi stvarno falite i da se trudim svraćati do vas (vaših blogova, tojest) ali jednako tako znam i da ćete mi oprostiti što me nema tako dugo!
A imam puno priča i planova za pisanje, ali će se sve to još malo strpiti.
Inače, Jan alias Guzonja raste ko gljiva jednakom brzinom kao i njegovi nokti i ako nisam dovoljno brza da mu ih potkrešem, a nađem se u situaciji da ga držim na rukama dok kaka, obavezno mi ih zarije od muke u nadlakticu (a budući da su mi se mišići na tom mjestu nešto olabavili u posljednje vrijeme, boli ko sam vrag!). Teta doktor nam je na prvom pregledu potvrdila da smo zdravi i da je sve u redu, a ako budete dobri, stavit ću i neku slikicu da vidite kako smo obumbarili (čitaj, udebljali se!).
I, btw, ja još uvijek nisam shvatila zašto mame imaju potrebu govoriti u prvom licu množine kad govore o svom djetetu. Iako ova opaska ima za svrhu tek razdvojiti imenicu Mama od glagola obumbariti ;-))), tek toliko.
Sad gibamo u šetnju i nadam se da vam bar malo falim.
Pusa svima koliko vas ima!
Post je objavljen 15.09.2005. u 09:48 sati.