Hodao je tog jutra jako tiho, kako ga nepoželjni ne bi čuli. Osluškivao je zvukove i tražio mjesto ni pretamno ni presvjetlo, ni pretoplo, ni prehladno.
Konačno, sjedne na neku klupu u parku što se protezao uz potočić slikovita imena koje je Franko smetnuo s uma. Mirisalo je na proljeće. A bješe gotovo jesen. Ljeto se povlačilo sporo, zadnjim se sliama trudeći poživjeti još koji dan. "Okani se ćorava posla!" reče mu jesen. "Šuti ti stjubit bič!" reče mu ljeto. "Kevu ti spalim!" reče mu jesen. "A, jebi ga, brco!" reče mu ljeto. I nejasna se komunikacija okonča. I bolje, pomislio je Franko, tako će bar moći uživati u tišini.
Post je objavljen 15.09.2005. u 00:03 sati.