Grudiju nabreklih od putenih misli,
spotičem se o praznu stvarnost večeri,
a do malo prije bio si tu.
Još miris tvoj osjećam u zraku
i još šapat na uho mami mi osmjeh!
Zadirem u tvoju svijest
i sebično ti se namečem kao jedina želja na koju imaš pravo
u noćima trošiti snove!
Namećem ti se kao nemoć nad svim što sam satkala
u tvojim ograncima duše, kao tvoja jedina nutrina i poanta noći!
Posrćeš?
Ne, to nije naša priča; uzimaš me kao divlja zvijer vođena glađu,
a opet preslaba da se nosi s mojim slatkim sokovima!
Puštaš mi da nosim pobjedu podno tvojih nogu,
tvojih očnjaka divljine..,
jer..
i ja sam ovdje pokorena.
Post je objavljen 14.09.2005. u 23:39 sati.