jučerašnja mi je samotna kava ugasila maglu iz očnih duplji.
mirisnim sam štapićima prikrila okus tuge.
nekad sam se pretvarala pred samom sobom,voljela se uvjeravati da je ''sve u redu'',stavljati maske da ne vidim pravi odraz u ogledalu...
sad se budim.prvi sam puta JA pred sobom.gola JA.
strašno je,bolno je,ali uživam.
svidjelo mi se ono što vidim.
suzama sam isprala zadnje tragove laži.
pokušavam živjeti na način koji želim.
tužna je činjenica da time povrjeđujem bića oko sebe.
jer sam ih naučila na maske.
sad stoje bosi u snijegu.
vide me drugačiju.
SRETNIJU?
nekad pomislim kako bi bilo jednostavno da me netko primi u ruke i OBLIKUJE.oblikuje me u društveno prihvatljivu kopiju svih.
živjela bi s drugim kopijama.
ispranog uma.
ne bi znala ni za što više.
...čovječe ne hodaj malen ispod zvijezda...
bila bih tupa u tupome svijetu.
jednostavno i primitivno.
bila bih zadovoljna jer bi bila glupa.potpuno.
vidjela bih samo ono očito.
ono predamnom.
ali stvari nisu tako jednostavne...
vidim grJeške.
stvari stvorene da bi svijet činile savršenim jer su upravo one dokaz da živimo.
sretna sam jer dišem,jer mislim,jer hodam s obje noge,imam dvije ruke,dva oka...vidim...osjetim...
sitnice..
kako jebeno volim sitnice.
velike su mi.
najbitnije.
divovi minijature.
...ljudi...živite...nemojte cijeli život samo umirati...
Post je objavljen 14.09.2005. u 19:12 sati.