Prije šest godina, sa već dugim igračkim stažom u gou, donio sam odluku: 'Idem na školu djeci pokazati go-igru'. Što mi vrijedi znati igrati, ako nemam s kime i ako igram i odigram svoje. Otišla bi tako samnom i igra, i to u neigranje. I klub se tada nalazio na par ljudi. Osjećao sam, po malo, njeno lako zamiranje. Ne nestaju takove stvari preko noći, mada i to nije nemoguće. Nekako se sve manje događaju. Ta, zar da ta toliko lijepa igra i nadasve vrijedna i dobronosiva čovjeku, nestane tu među nama. Pa, da i nestane na neko vrijeme, nebi bio dobar razvoj. Znajući njenu vrijednost, osjetih poziv na pričanje o njoj. Vrijednosti će potom nači svoje mjesto. Mi ljudi najviše funkcioniramo predajom. Priče su te koje nas upućuju. Tek rijetki slušaju i ono što srcem i dušom se osluškuje. Kao rijeka koja teče je večina životnog toka.
Dobar dan djeco. Dolazim vam pokazati jednu zanimljivu igru....... Tako to počinje, a širom otvorenih očiju u tišini školskog sata, možda tu i tamo još sneno, kao da razredom lebdi pitanje: 'Kaj je sad ovo?'
No, da bi se tako s djecom sreo, prije se obave razgovori s ravnateljem škole i učiteljima. Za sve to je trebalo u startu pribaviti i mišljenje ministarstva koje skrbi o upućivanju u život naših malenih. Bio je to prikaz igre uz razne pisane materijale i tiskovine engleskog i japanskog pismenog područja. Već u početku dešavalo se to vrlo brzo. Došao sam ravnatelju škole 'Eugena Kumičića' predložiti pokretanje sustavnog rada s djecom na igranju goa i pokazati o čemu se tu ustvari radi. Ugodan razgovor vrlo brzo se prenosi na širi krug učitelja trećih i četvrtih razreda. Bio je to uzrast djece s kojima sam planirao krenuti s goom. I tek što sam došao u školu, već se javljaju razredni učitelji s terminima kada mogu doći u njihove razrede. I već prvi taj dan, kada krenuh, obišao sam nekoliko razreda.
Uzeo sam odmah sobom i pokaznu magnetnu ploču, koja se magnetizirana stavlja na školsku ploču. Tu su i kamenčići s magnetima. Susret s razredom provođen je jednim školskim satom. Prvo sam pričao djeci općenito o igri, pa o njenoj nama znanoj povijesti, pa o tome gdje se najviše igra, pa kako je to kod nas, pa o kategorijama, pa o tome što ćemo mi u školi raditi, pa kratko prikazivanje pravila, pa poziv dragovoljcima za odigravanje pratije na ploči pred razredom, pa poziv na rad školske go-sekcije. I sve se to tako odvijalo, da bi na kraju svi zajedno bili zatečeni zvonom za prekid školskog sata. Kud već?
Pridružio mi se i Petar, pa smo nas dvojica s velikim zadovoljstvom pokazivali ovu igru djeci, ali i igrali se na taj način s njima.
Bilo je to tako prije šest godina, pa potom i svih narednih godina. Ovim načinom s goom smo u pravilu upoznavali učenike trećih razreda i obišli smo sve osnovne škole Velike Gorice. Tijekom školske godine, bi oni koje bi go više zanimao, radili u sklopu školskih go-sekcija. Bile su to školske vannastavne aktivnosti. Podigli smo šest generacija mladih igrača goa. I nisu to sada neki registrirani igrači. To je preozbiljan pristup, ali ako netko od djece to želi, nije problem. Važno je da su djeca naučila ovu igru, ili da su barem čuli o njoj. Neki igrahu, pa napustiše go. Puno je dobrih aktivnosti, ali tako je i go sada među njima ovdje. Ova, meni divna igra, dobila je svoja vrata do malenih u Velikoj Gorici. Mogućnost je ovdje.
Pored redovnih osnovnih škola cijelo vrijeme radimo i s djecom u 'Centru za odgoj i obrazovanje Velika Gorica'. Njima igra ovdje puno znači, jer ovo im je i škola i dom.
Postigli smo tijekom ovih godina i vrlo zapaženih rezultata. Sudjelovali smo na dva europska prvenstva za mlade; 2002. u Pragu i 2003. u Cannesu. Na ovom drugom učenik O.Š. 'Eugena Kumičića' Stjepan Meštrović osvaja četvrto mjesto u Europi u konkurenciji mladih do 12 godina starosti. Prošle godine Tea Robotić učenica O.Š. 'Vukovina' osvaja, u paru s učiteljem goa, mojom malenkošću, zapaženo 24. mjesto na svijetskom prvenstvu u parsklom gou u Tokyu. Mladi Velike Gorice osvajaju naslove prvaka Hrvatske u više konkurencija. Tako je godinama naslov prvaka za mlade do 18 i do 12 godina u njihovim rukama. Tajana Tumpa, učenica O.Š. 'Eugena Kumičića', je već dvije godine prvakinja Hrvatske, naravno u ženskoj konkurenciji. Zapaženi smo i na međunarodnom planu po rezultatima, ali i po načinu rada.
Bilo bi toga možda i više, ali postoje ograničavajući faktori. No ne volim pričati o novcu, ali bez njega nema putovanja na natjecanja, a potvrda vrijednosti rada i rezultati postižu se na jačim međunarodnim ogledima. Nešto dobivamo redovnim putem u Velikoj Gorici kao članovi Zajednice športskih udruga, pa od grada na natječaju u borbi protiv štetnih ovisnosti. Dalje je praznina. Nas nekoliko zanesenjaka igrom nismo vješti nalaziti sponzore. To nam izgleda kao neka druga igra, a mi smo igrači goa. Čini mi se, da smo čak i nešto više od toga. To se može isčitati iz velikog broja djece koja ovu igru igraju, a neki čak i vole. U tome nečemo posustati.
U takovom radu svoj veliki dio dao je i Zvonko po jednom dijelu gradskih knjižnica za mlade Zagreba. I tu su stasali mali zaljubljenici u nadmudrivanju crno-bijelim kamenčićima.
Stigla je još jedna jesen. Evo nas opet do vas djeco. Već slijedeći tjedan krećemo po trećim razredima osnovnih škola Velike Gorice. Uzeo sam i godišnji za to.
Mladen i Zvonac najavljuju svoje dolaske, a možda će im se pridružiti i Daniel, a i još ponetko, jer sve je to za dušu, volonterski
bl. Muradenu
Post je objavljen 14.09.2005. u 09:49 sati.