«Ajde, upadaj. Ti si platio kavu, ja vozim!».
Još uvijek izgleda preplašeno, i to me počinje živcirati. Pa što sam ja? Žderačica muškaraca? Gleda me kao da mi ostaci zadnjeg još vise na bradi. Hajde, srećo, emancipiraj se, JA vozim.
Drži kvaku auta sa dva prsta. Ne sjećam se da li je i kavu pio tako da mu je onaj mali stršio u zraku, onako, kao antena za snobove. Ziher preko toga može emitirat samo klasičnu glazbu. Dobro je da ne idemo njegovim autom, ovako je pod kontrolom. On je seksualni objekt. Mogla bih ga nabiti na haubu i poševiti u prvom mračnom haustoru gdje ne daju kazne za parkiranje. Mogu li to žene? Mislim onako, čisto praktično?
Sjedi pored mene i tapka po vlastitim koljenima. Pustit ću neku muziku tako da tapkanje dobije smisao, možda se opusti malo. Mislim, imam i ja koljena, stvarno me smeta što nikako da to primjeti. Iako! Što ja sad hoću? Ovo je bila kava. Ka – va. Kao takva, ne implicira nikakve daljnje poteze. Pijem kavu i sa Marinom, i sa Tamarom, čak i sa Josipom-Indolentnim, pa ne očekujem da će mi tapšati koljena, kupovati mi ruže ili sačuvajbože da ću ih poslije voditi doma. Njega bi. Baš ovakvog, preplašenog, nedefiniranog, podložnog, manipulirala bih ga dok ne svisne. Kakav plastelin za ostavit svoje otiske! Izgleda, povampirila sam se u zadnje vrijeme, i uopće me savjest zbog toga ne grize. Valjda je normalno povremeno imati nagone za dominiranjem, da bi se samom sebi dokazalo da nisi najsitnija riba hranidbenog lanca. Šefica me jebe već danima, Marko se ne javlja ni pod razno, stara me pili da je vrijeme da se sredim, režije redovito stižu na naplatu. Bolje da njega poševim bezočno, nego da kasnije ugnjetavam klince po dječjim igralištima.
Jedino, ukočio mi se frajer nešto. Možda bi plastelinčić trebalo malo zagrijati i smekšati. Dodati malo gasa, take-him-to-the-ride!
Tako, sad u 4., pa u 5. Cesta je prazna, ravna, nigdje nikog, a i nije prvi put da ovo radim. Marko bi na zavojima zavijao kao vuk, a kasnije mi satima probijao maternicu.
Da vidimo kako se snalazi sa punim crtama i pravim kutevima. Još bolje, muzika do daske.
Ja bih na ovo dobila erekciju, majkemi!
Iako, sumnjam baš da se zbog toga drži kao da je metlu progutao. Sve mu se vilica nešto objesila, priljepio se za sjedalo.
Još par lupinga i slijećemo, što ako ga infarkt razvali dok je u mom autu? Niš od ševe, čini mi se, ubila ga akceleracija. Okej, dosta je, vozim ga doma.
Točnije, katapultiram ga ravno van. Kaže on meni: «Opasno je.». Kaže on meni: «Ne uzbuđuje me baš.» Usro se ko grlica. Impotentan je, eto što je. Mogla sam to odmah znati, po načinu kako je držao šalicu za kavu. I koji to muškarac više kupuje ruže? Pa ne misli valjda da ću mu poeziju pisat? Trebala sam jače gas stisnut.
I time da ja ulubljujem vlastite haube?
Arrivederci, Roma!
Ali kladim se da mu se digao.
Post je objavljen 14.09.2005. u 01:11 sati.