...idem gradom, sa slušalicama na ušima, i glasnom muzikom, da makar bukom preotmem primat nad mislima...
i uhvatim se tako, pogotovo u tužne dane, kojih je sve više i više...kako promatram...
...parove- mlade, srednje, stare..i mogu ih prepoznati..
..mladi, ili samo friški parovi, drže se za ruke, hodaju gradom zajedno, dijele osjećaje, osmijeh im je na licu...ona nešto pokazuje u izlogu, on gleda, klima glavom, potvrđuje, komentira ...i idu dalje..
a ja...zamijetim taj osmijeh na njihovim licima, sjaj u njihovim očima i pomislim...
kad si ti tako hodala gradom sa osmijehom i sjajem i zajedno..prije koliko godina je to bilo'?i koliko vremena je već prošlo?
slika prva...
vidim onda, dvoje, vrlo mladih, stoje uz skuter..on joj brižno stavlja jedinu kacigu na glavu, ona šeprtljava, ne zna spustiti vizir...i bili su mi toliko dragi, tako brižni jedno prema drugom, zbunjeni od međusobnih dodira...
da me još više zaboljelo vlastito mrtvilo, nedodirivanja, ne dijeljenja..
slika druga..
zapazim onda nju...gura kolica i još nervozno nešto petlja oko starijeg djeteta, koje upravo prolazi fazu negodovanja, ljutnje i inata...a malo ispred njih troje- On,... mužjak, pater familias... nehajno korača, ruke u džepovima, nezainteresiran za njih, za nju...ne miješa se, ne podučava starije dijete, da ne smije biti bezobrazno prema majci..ne pomaže u guranju kolica preko ulice...već nestrpljiv zbog neprestanog zastajkivanja...požuruje tu obiteljsku šetnju, koju nije ni predložio, ali eto, ipak je pristao prošetati...
...obuzme me sažaljenje i pomislim-o draga, dobrodošla u klub požrtvovanih, i nesretnih i necijenjenih...
slika treća..
..u tramvaj ulaze dvoje staraca, otprilike su iste dobi, no On je toliko spetljan, smotan, šeprtljav i onemoćao..a ona toliko uzdrhtala u brizi oko njega..te ga pridržava, pa ga posjeda na jedino slobodno mjesto... odbija ponuđenu sjedalicu, jer je u drugom nizu, dalje od njega...a stari čitavo vrijeme nešto ljutito tumači, jer kao On zna bolje, a ona..samo potvrdno kima glavom, pa mu miče zamišljenu mrvicu sa ramena, pa mu popravlja košulju, pa mu popravlja jaknu..
...a u meni se javi samilost, i mogu je samo tužno gledati..nju, posvećenu isključivo njemu, njegovim potrebama, nemoćnom, a opet dovoljno istreniranom da ga služi, da ga bedina, da mu povlađuje..a bio bi ništa bez nje...
...i jedino osjetim sažaljenje...
i to je to...
ili kako bi rekao Oskar Wilde:
" nisam sarkastičan ni ironičan u svojim komentarima..samo mi iskustvo doživljenog potvrđuje da sam u pravu..."
Post je objavljen 14.09.2005. u 00:05 sati.