Tečaj
Sutra moram na tečaj za prisustvovanje rođenju. Ovaj je besplatan, a navodno postoji i neki u drugim bolnicama koji košta 400 kuna i ide se na njega tri tjedna. Osjećam se neodgovorno i pederasto jer mi se niti gubi 21 dan slobodnog vremena, niti daje 400 kuna da slušam kako trebam držati Mihu za ruku i govorit joj da još samo malo stisne i da će sve biti OK. Te da joj pipica uopće nije velika nakon što je omacila malog mene i nje u obliku četiri i kusur kile djetetine. Što ću ja tamo?
Ne volim bolnice otkad sam se zaljubio u onu sisatu mršavu medicinsku sestru u trećem razredu (kad sam bio na golu a napucana lopta mi spizdila staklovinu u oku), a ona to nije shvatila. Pa se od tuge što je ljubav slijepa nisam prao ni išao kakat. Da vidi kako je u krivu. Ali nije skužila. Od smrada se ne umire, ali ne srat 12 dana u bolnici je fakat velika stvar. Ostao sam ustrajan u namjeri da ne pustim ništa iz sebe dok sam u njenim odajama, i tužan krenuo doma smrdljiv i zaštopan.
Danas mi pada na pamet jedna scena iz tog doba. Nekad nije bilo strojeva i ljudi su sve radili ručno. I onda je netko izumio mašine i one su počele izgurivati ljude i otimati im dragocjeni kruh iz usta. Tako je bilo i u Americi. Zamišljam onog crnca rudara koji se bunio protiv automatske bušilice i počeo iz čiste obijesti vlasnika željeznica, naoružan velikim batom kopati kroz stijenu. Mišići pucaju od napetosti, planina grmi, a par metara od crnca mali tehničar bruji sa svojom naftnom bušilicom. Ako pobijedi tehnika, stotine radnika ostaje bez posla i pada u bijedu jer gazde kupuju mašine koje ih dođu jeftinije. Svi gledaju bez daha dok prolazi zadano vrijeme, a onda sudac kaže «Stop» i buke trenutno nestane. Prašina se slijegala dobrih deset minuta, a onda je antipatični čovjek u odijelu krenuo premjeravati udaljenost. Tehničar je ugasio bušilicu i provjeravao koliko je masti i benzina utrošeno, malom maramicom obrisao čelo i pisao nekakav zapisnik. Premoreni crnac je, sav slomljen od napora i delikatnosti situacije zbog koje bi na njegov račun moglo pomrijeti tridesetak obitelji, legao na travu i ubrzano disao. Sudac je izmjerio obje dužine, povukao se do gazde, nešto mu šapnuo na uho i okrenuo se prema uzbuđenim radnicima i kibicerima negdje na pola puta između dva grada na srednjem zapadu. «Pobjednik je čovjek, nećemo kupovati mašine!»
Masom se zaorio urlik sreće i olakšanja, svi su skočili u zrak, a onda su pohrlili da čestitaju onome koji ih je svojom požrtvovnošću poštedio gladi. Kad su došli do velikog čovjeka, odjednom su zanijemili. Crnac je od prevelikog napora ležao mrtav.
Mislim da sam tog, prvog dana nakon povratka iz bolnice, sjedeći na čistoj i mekoj zahodskoj dasci u miru svog doma, čitajući politikin zabavnik i pokušavajući israti dvanaestodnevno govno kroz moj mali šupčić, zaradio svoje prve hemoroide. Netom kasnije, iz mene se iskoprcao smeđi alien čelične glave i viskoznog glomaznog tijela, nanoseći mi do tada neviđenu bol. Nikad to neću zaboravit. Sestru više nikad nisam sreo, a hemići su mi kućni ljubimci.
Mihaela mora napraviti još veći napor. Ali s puno ljepšim ciljem. Pa joj se divim i ponosan sam na nju. I zato mislim da je bolje da sam kraj nje pa mi držite fige sutra da ne napravim neko sranje u slučaju konflikta s mogućim bahatim predavačem.
Ribafish, 014
Post je objavljen 14.09.2005. u 00:37 sati.