Osjećate li ponekad da ste pali jako, jako nisko?
Da ste se ponizili zbog nečega ili nekoga tko to uopće, ali uopće nije vrijedan?
I što onda napraviti?
Pali ste na koljena a to nikome nije bilo bitno, i kako se sada dići kad svi znaju da ste bili na koljenima? Kad sami znate da ste bili na koljenima?
Što napraviti kada vam je zbog toga tako žao i znate da će vam biti iz dana u dan još više žao? Što napraviti kada se sami sramite svojih postupaka i svoga čina?
Možda čak i za pad postoji objašnjenje, ali vam se ne da nikome objašnjavati.
Žao vam je što je došlo do svega dokle je došlo, ali ne vidite nikakav izlaz da to promijenite.
Što napraviti kada ne možete tj. ne želite nekim ljudima pogledati u lice samo zato što ste pali tako nisko, a njima nije bilo bitno?
Kažu pametniji ljudi « nije sramota pasti, sramota je ne dići se» ali ja mislim da je velika sramota pasti i to polako padati i to tako da te svi gledaju. A još je gore od toga gledat svaki dan osobe zbog kojih ste pali sretne, iz dana u dan sve sretnije, a vi ne možete, jednostavno ne možete biti zbog njih isto sretni, jer nisu to zaslužili. Ne možete im zaželjeti sve najbolje jer je to jače od vas. Uostalom to njima nije ni bitno. Jer da je bilo bitno ne bi ni došlo dotle dokle je došlo.
>LINK
Post je objavljen 13.09.2005. u 12:11 sati.