Otkad znam za sebe, češće su me doticale stvari koje ne mogu uistinu doticati..
Osjetljiva na riječi. Slaba na ideje. Imuna na materijalno. Podložna zvukovima i mirisima..
I ponekim slikama; zapečaćenim trenucima u mojoj fotoćeliji. Uglavnom ne pamtim lica.. Pamtim riječi...
Uvijek nekako iznad pločnika, iznad opipljivog; i zato nestabilna.
U ovom društvu, bila bih definirana kao polusocijalizirana jedinka; nonkonformist.
U ovom društvu ja sam neprilagođena.. Jer ne uspjevam nikako shvatiti kako se nešto iracionalno može predstavljati kao racionalnost.. Glorifikacija apsolutnog apsurda..
Pomišljam da sam paranoična.. Uvjerena sam u masovnu manipulaciju i pretvaranje ljudi u uniformirane, atomozirane, lako zamjenjive djelove.. A ne mogu to podnijeti.. Jer dotičem, jer ljubim, jer pričam, jer grlim divna stvorenja .. Jer su mi neki ljudi sve što imam i sve što mi treba.. Prezirem sve ispod razine ljudskosti u ljudskoj komunikaciji..
I onda pomislim kako bi moglo biti bolje..Ne sada.. U nekoj dalekoj budućnosti. Djeci djece moje djece..
Gledala sam divan film..
'' – Ljudi su samo ljudi Vasilije.. I nikada se neće mijenjati..''- rekao je akter..
'' - Bio sam budala kada sam vjerovao da možemo izgraditi svijet u kojem neće biti zavisti..
Bio bi to svijet bez ljudi.. '' - nastavio je nešto u tom maniru..
Uistinu.. To je bio komunizam.. Divan crtež haljine, koja sašivena, u zbilji, ispada mnogo tješnja..
I žena u njoj ispada nezgrapna, smiješna; gotovo groteskna..
Divan model, a nepodesan za nošenje..
To je komunizam.. I to me tako rastužuje..
Zašto pišem o politici? Zašto ne kao inače o ljubavi i strahovima, snovima, sebi ?
Valjda jer uočavam da sve više raste onaj dio u meni koji traži nešto više od mene.. Nešto više od mojih 1,72 cm.. Preniska sam sama sebi da bih bila sveta..
.. i psovo je braca i krivce i žrtve
i puške i vaške i rov prepun blata.
Reko' je – ne možeš izbrojati mrtve
jer su se carevi igrali rata......
Post je objavljen 13.09.2005. u 00:59 sati.