Dragi moji, ja stvarno nemam fobija, što ne znači da sam se takav rodio :)
Bio sam jako mali kad se dogodio jedan nemio događaj u mom životu...pamtim ga ko da se desio jučer a imao sam u to doba manje od tri godine...
Moj 'blesavi' otac dobio je fiks ideju da sam jako vezan za majku i da se nikud ne odljepljujem od staraca. Valjda sam sa dvije godine trebao upisati neke slobodne aktivnosti a ne kao ja bedast svo slobodno vrijeme trošiti na Helenu iz vrtića...ah, Helena...tko zna di je sad, još pamtim okus njenih putenih tankih ručica...još uvijek mi srce zadrhti kad se sjetim...ali neću vam reći sve! LOL :)
Možda bih zaista i mogao jednog dana ispričati romantičnu storiju o ljubavi dvoje dvoipolgodišnjaka :)
Dakle, njegov sin je prava mamina maza i treba doskočit tome...i smislio je on plan, hehehe...
Došlo je ljeto i otišli smo kod moje tete u Split. Tamo mi je bilo lijepo, veliki stan, puno voća i friškog zraka, moja lijepa i nasmijana teta...ma milina...jedino su mi malo falili Helena, Željka i intelektualne rasprave sa Ivicom koji je bio jako pametan i čiji su tata i mama bili kemičari pa je on odselio u Ameriku. On mi se zamjerio kad je odlazio, mama i tata su mu dali sitne okrugle bombončiće, dvije vreće (ne vrećice - velike vreće!) tih šarenih bombona, i rekli su mu da nas počasti...a Ivica je sve te bombone razbacao po podu. Sa prijezirom sam gledao i njega kako likuje i glupavu gomilu ostale klinčadije koje je kao krdo ovaca plazila po podu i pasla bombone. Znao sam da je Ivica pametniji od sve djece tamo i da to iskorištava, bit će mu to sigurno crtica koju će dugo pamtiti...kako je ponizio gomilu a da gomila to nije znala. Taj Ivica...samo njegovu i moju izjavu o sreći su onda objavili na radiju... njegova izjava bila je bolja od moje ali se ne sjećam što je izjavio :)
Ah, baš sam se raspisao o Ivici, dosta o njemu...o Heleni neću pričati, a ni o Željki...mojoj ljubavi sa kojim sam kasnije išao u razred ;)
Dakle...Split, 1975 godine...Sultan Yahya Petra ibni Almarhum Sultan Ibrahim Petra, Sultan od Kelantana postao je šesti Yang di-Pertuan Agong Malezije (vrhovni vladar jelte). Sa zanimanjem sam pratio vanjskopolitičke vijesti (ne bi ja ali nisu imali igračaka teta i tetak...) i odjednom sam shvatio da moji mama i tata odlaze! Zaurlao sam ko ranjeno mladunče i jurnuo prema vratima ali tamo je već stajao tetak i nije mi dao da izađem. Sav prestrašen jurnuo sam prema balkonu, s njega se mogao vidjeti naš auto i vidio sam mamu i tatu kako ulaze u taj auto.
Mama i tata su me ostavili! Ljudi kojima sam bezgranično vjerovao ostavili su me a da mi nisu rekli!
Auto je zamakao za ugao a ja sam tulio.
Pala je noć a ja sam tulio.
Tulio sam i kad sam spavao.
Mislim da su moji dragi tetak i teta nakon sedam dana jedvo čekali da me se riješe jer ih nisam ni pogledao na odlasku...moja jedna druga teta me ukrcala na avion i samnom je otišla za Zagreb, a na aerodromu me je čekala mama.
Mama je požalila milijun puta što me je ostavila tamo, jer kad sam joj prišao ja sam mucao!
Otišli smo doktoru...doktorica je rekla da mucam od šoka i da mi samo treba jako jako puno ljubavi. Majka mi je pružila svu svoju ljubav i nakon mjesec dana mucanje je samo od sebe prestalo :)
Ta 1975 godina bila je teška za mene. U dvorištu zgrade u kojoj smo bili podstanari bio je pas duplo veći od mene...zvao se Rex. Ljeto je prošlo i taman sam negdje prestao mucati. Izašao sam u dvorište a Rex se od milja bacio na mene svom težinom i srušio me. Pao sam u nesvijest...
(Nastavit će se)
:)
Post je objavljen 12.09.2005. u 22:10 sati.