Pregled posta

New York traktat broj sestosedamdesetiosam (blizi se kraj)

Sad bih ijopet trebala ko nesto piskarat. A ne mogu. Mislim, ne da ne mogu nego iz mene lete nebulozne recenice koje smisla nemaju (a ni neke blage veze sa koherentnim tokom dogadjaja). Nego samo onako, kvazi Joyceov stream of consciousness (opa, kako se samo besramno usporedjujem!). Zadnji 'pravi' dan u NYC. Ponedjeljak ne racunam jerbo se tad vec ide pa zajedno sa time ide i cemerno kukanje-jadikovanje-naricanje.

Za dorucak odo' u onaj Good Enough to Eat. Dakle, okusih tipican NYC style relaksirajuci brunch (dorucak i rucak u jednom). Red se vec prostirao u 8:45 (a otvaraju u 9) pa sam se vlaskom pronicljivoscu ugurala odmah negdje na pocetak reda. Zlu ne trebalo. Posto sam vrlo prevrtljiva osoba ne narucih palacinke sa cokoladom i kokosom vec ove sa bananom i orasima (i maslacem od jagoda: maslac u koji su umijesane zdrobljene jagode). Pri tome nisam bas uzivala nego sam samo cekala kad ce se palacinke slegnut na moju trbusinu jos vise je zaobljujuci (seljak ne zna uzivat): nije ni cudo - dobih 4 komada na tanjuru od cega sam jedva mogla izist 2. Pri tome se zabavljah pogledavajuci na Amsterdam Avenue i gledajuci Upper West Side-re kako secu nedjeljom ujutro.





Onda odlucih malo ulupati dan po Petoj aveniji sa ostalim bezglavim turistima. Sasvim slucajno nabasah na Trump Tower: hram kica i vulgarnog bogatarluka (sa svih strana smijulji se Donald sa svojom Slovenkom. Hm, trebala sam viknut "Make way, Slovenians coming through" pa bih mozda dobila kakav VIP tretman i prijem kod njegovog i njezinog visocanstva). Mislim da imaju i vlastiti parfem. Pa kocopere se u izlozima raznorazne knjizurine koje Donald napisa' tipa "kako steci pare prije nego odapnes". Znala sam da ce nakon toga MOMA biti golo spolovilo muskog ljudskog roda.



Aj, konacno da vidih i taj famozni preuredjeni Muzej moderne umjetnosti gdje ulaznica kosta $20. Reko bi covjek, vidi skrte li babetine! Ma, fantasticna je i zgrada, i postava, i sve, ali brate, dva'est dolara ne vrijedi. Jos k tome ljudi ima na razvazanje pa je cijeli feeling ko da si u nekom shopping centru, a ne u hramu umjetnosti gdje se treba ponizno hodocastiti. Opet sam smrcala na u sebi jerbo mi se ponovo pojavio Olive Twist piskutavi glasic koji bi tamo neki posao, ali sam ga brzo suzbila jer mi je kvario opci dojam. 6 katova. Mali milijun umjetnina. Prepotentno sam likovala u galeriji modernog dizajna jerbo sam skuzila da imam par stvari u kuci (iPod, Tod Bondtje lampa, kopija Arne Jacobsen jaje stolice) pa me je to automatski ucinilo trendsetterom u mojim ocima (koji kriterij, Boze sacuvaj!). Onda mi je bilo malo tesko oko srca usporedjivajuci americke i britanske muzeje i skuzivsi kako ovi jamericki imaju para ko blata, a ovi kraljicini nemaju ni za kiflu.





Ni pet ni sest ni sedam ni osam, da se oporavim odlucih proslavit rodjendan u Greenwich Village-u, poznatijem kao beatnik i folk sceni 1950.-ih i 1960.-ih. Takodjer poznatiji kao gejpedersko srediste (di ce Xiola nego medju gejpedere). Vrvi od ljudi i ima neku posebnu atmosferu. Slasticarna Magnolia, navodno, gdje one babe iz Sex & The City jedu kolace. Je, mos' mislit, one bas jedu kolace sa gomilom glazure. Red bijase parmetarski. Jebo! Uboh 4 cupcakes i izletih vanka. Nes' ti rodjendana! Ali Greenwich Village: restoran do restorana, ducan do ducana, arhitektura bozanstvena (tipicne new yorske brownstones zgrade). Umjesto da pojedoh prvo nesto pa onda kolace, ja prvo udarila po kolacima pa tek onda na glavno jelo. A to bijase u Cafe Figaro, navodno famozno kultno beatnik i folkie okupljaliste (Allen Ginsberg, Jack Kerouac, Bob Dylan) gdje se naroljah od jedne obicne margarite. Da, znam, zalosno.







Za kraj odlucih ulupat pare u Urban Outfitters, Apple Store (pri tome dirajuci novi iPod nano i slineci nad njim) i Dean & Deluca koja je meka za 'ranu svake vrste (a i Basquiat je kupovao tamo): delikatesa koliko 'os, raznoraznih egzoticnih prehrambenih artikala, miris se siri na sve strane (ali zabranjeno je slikanje unutrasnjosti, nemam pojma zasto?) A sto ja kupih? 2 salice. Ih, nes' ti kupovanja! Ne otidjoh do WTC-a, ali su se ulicama mogli vidjeti vatrogasci (FDNY) i policajci (NYPD) u svecanim odorama kako idu ili se vracaju sa komemoracije. Restoran nasuprot Cafe Figaro-u je imao transparent vani sa 9-11 God Bless America.



Ujutro, kao sto vec rekoh, buljim kroz prozor u Riverside Park gdje vec u 6 sati joggeri marljivo joggiraju, secu pse, auti vec uvelike voze. Ne znam kako cu se opet naviknuti na UK nacin zivota. Jerbo fraza city that never sleeps drzi vodu. Jucer oko 22 sata postadoh gladna, kad ni 5 ni 6 odo' do H&H Bagels koja mi je odmah do hotela, otvoreni su 24 sata, navodno najpoznatiji ducan koji prodaje bagels u NYC (otvoreni su, naravno, 24 sata, mozes naruciti i telefonom) i cap! Divota.

U podzemnoj na reklamnim plocama vecinom stoje reklame za raznorazne odvjetnicke firme koje se bave sa personal injury claims, dakle one koje ce u tvoje ime tuziti i Svetog Petra. Svaka ima i natpis se habla espanol. Telefonski broj jedne od takvih firmi jest 212-MARGARITA (Amerikanci ne vole stavljat brojeve za telefon nego slova koja su ekvivalent brojeva na telefonskim tipkama), ocigledno, za latino musterije. Mislim da sam vidjela i 1-800-DIVORCE-NOW. Hell, yeah, nema sto nema.

Zanima me da li bi mi se NYC tako svidio da tamo i zivim? Jerbo kad mi netko od turista kaze nesto tipa "Joj, London, super grad, fenomenalan, ovo-ono", dodje mi da ga zgromim jednim potezom. Mozda New Yorcani misle isto tako? Sve je lakse kad si turist, kad se ne moras dizati u toliko i toliko i biti na poslu u toliko i toliko, kad ne moras placati racune i jedina briga ti je... Zapravo, nemas ni jedne brige na horizontu.

Brz, dinamican, pun kulture i atmosfere, sa dusom. Uskoro mi opet slijedi spustanje na zemlju i realnost. Idem sad prestat kukat i jos malo buljit kroz prozor.

Post je objavljen 12.09.2005. u 13:24 sati.