Kad ovde čujem ptičicu, da tiho poje,
uvek se za njom okrenem, dok čežnja obuzme srce
moje
Ali njihova pesma, ovde, ne može da me uzbudi,
da dirne srce moje i radošću napuni grudi.
Prekrasnih ptičica ima ovde, što uzletaju ka
nebeskom svodu, ali šta im lepota vredi kad pevati ne mogu?
O, gde je tvoja pesma, ševo, pevaču, Lužice, bez
primera,
koju nad glavama ratara izvijaš u hiljadu trilera...
Gde si, najdraži gostu naših Blata, slavuju ubavi,
što u sutonu, bez predaha, pevaš svoju pesmu
ljubavi..?
Pesme ptičica ovde više ne mogu slušati,
pa ćeš i ti, pesmo moja, uskoro zaćutati...
Ptica opet okolo leti i tiho poje,
okrećem se za njom, dok u grudima drhti srce moje...
Mato Košik
Post je objavljen 11.09.2005. u 23:58 sati.