Kad čovek počme pit rakije najprije postane majmun, onda postane tigar, i na kraju postane krmača. Kad postane majmun kad je počeo pit, onda i šale, i ovo i ono, i zapevat…Kad se napije dobro onda šta…onda bi neku pravdu tero-tigar, ljut, a kad se preždere onda legne di bilo u blato, to je ko krmača, to je tako…
Bilo je nekada više rakijaša, jel nije bilo piva, nije bilo ti koekakvi sokova i nečeg, bilo je vina i rakije ko u svatovima, pa štogod piješ moraš se opit. A danas dođe se u svatove pa se gasi žeđ sa sokovima, sa mineralnom, sa pivom…ili šta ti ja znam, tako da je bilo više rakijaša. Pogotovo danas kad vozači nesmu pit, u našoj dvorani di se održavaju svatovi, tamo bude stotinjak avtova, znači stotinjak ljudi ne kuša piće. A mi dok smo s konjima išli u svatove, s kolima, ponapija se da ne vidi konje više, prid jutro dođe kući pijan, nit mu ko stavljo nit mu ko branio, a pilo se samo vino i rakija…Uglavnom se pila rakija, u našim krajevima je bilo malo vinaroša zato što kod nas nema vinograda, već usadi di koju šljivu, peklo se i od koječeg drugog. Mi smo morali vino kupit. Kad sam ja bio dete, ja se sećam, moj otac, moj ded po mami otac, to se išlo pred kirbaj kupovat vino u Vukovar, tamo u Srem, pa se oni skomune, idu s kolim sa konjima, pa kupe za 10-15 svojih prijatelja, rodbine i tako, jel kod nas vina nije bilo, bilo je u selu dva, tri vinograda i to ona delivara kako mi kažemo hibridna loza. Ja znam kao momak, ja sam se deset godina mislio ženit, pa promakne, išo sam u Bapsku po grožđe par godina i kupim grožđe, donesem, napravimo vino, uredimo, jesen prođe, ko ona pesma, ja se ne oženim, vino se popilo, idemo dalje…
Svi smo mi rakijaši koji volimo pit rakije, neki manje, neki više, ima ljudi koji kažu ja ne pijem rakije, ja ju ne trebam, al to su retki kod nas, retki…Na primer svinjokolje kod nas, to rakija se, rakija…svi su se nasisali rakije. A ovi što su malo više teli popit to su pijanci. I ždere su ih zvali…
Kod mene dolazi i doktora u kuću, imam prijatelja i doktora i nijedan neće prepisat recept da pijemo rakije, ali kažu da je rakiju umjereno zdravo piti. Ja sam imao rođaka u Oseku je on u institutu bio, njegove su kolege bili doktori i tako, on je redovito, al to moraš biti umjeren, redovito prije svakog jela štamplić rakije, a ne dva, tri, prije svakog jela čiste, prave rakije koju i ja imam. I ja sam taj. Naprimer ja ujutru i u podne osobito sad kako je traktor i vozit ne smem pit, ne znaš kud ćeš morat ić, onda pridveče kad se namirivat počme i tako ja sebi onda izvadim rakije i pijem. E onda kad sam ja popijo to svoje koje sam mislio, taman mi dođe neki prijatelj neko de, onda šnjim onda mi bude malo više. Šta je, za mene je pola deci kasćemo, ja pola deci mogu celo veče malo liskat, u vr glave deci rakije, jel i to uveče, svaki dan i doktori kažu da je to zdravo za cirkulaciju krvi…
Med se dodavao u rakiju di će bit više žena naprimer, bude krštenje i tako nešta u kući da se slavi, tu se medovača rakija točila inače baje nisu pili medovaču: De ti meni one iz cmrka, iz teglice što ti izvučeš, kaže, daj…
A da bi rakija bila ladna držimo je u podrumu, u podrumu u rastovim, ali pretežno jasenovim buradima. I dudovim. Samo ne sme, ako je novije bure bit dugo u njemu. Evo i to ću ti kasti, tu smo u selu, onda blagoslov kuća, išo sam godinama sa svećenikom na blagoslov kuća, tak da nema kuće u selu di nisam bio dva-tri put u kući. Pa pretežno svi bi nas počastili rakijom, di god dođeš e, pa lepa rakija, pa ovo, pa ono…Kad bi mi uzeli u svakoj kući, deset kuća mi bi gotovibili, jel tako, ne moš
to uzimat…Onda računam nako, znam već di bi smeo popit…
Ja ne pijem novu rakiju, kolko ja imam te rakije, kolko godina jel ne pijem novu rakiju, uvek imam stare do nove, jel ja pijem staru dok ova bar pet-šest meseci ne odleži, jel rakija bi trebala bit godinu dana da odleži…
Oni koji su baš išli gdjegod se pekla rakija su ti rakijaševići, mukteri, nabiguzice…On onjuška di kazan peče onda nađe neki razlog: Ej trebo bi te nešto! Odi vamo, a zna šta se peče. Odi ajde, šta je to što će on malo popit rakije, on je zato i došo!
Mi u nikom poslu kadgod nismo žurili kao danas, iako je danas sva mehanizacija, tehnika uznapredovalam, ali mi uvek trči pa trči, dok smo u ono vreme svi imali vremena, na primer, dolaze svatovi u familiju, komšiluku…Onda nije bilo svatova preko leta, svatovi su bili u jesen i u zimu, onda požuriš, znaš da ćeš biti vezan tim svatovima, požuriš posao onaj koji ti predstoji da središ i svatovi se tračili nekada sredom u Šokadiji uopće u ovom delu. Sredom tako da se nedilja ne dira. U ponedeljak počmu se svatovi tamo kupit ovo, ono, u subotu završava. Nedilja je svetinja bila, da se nedilja ne dira.
Ja sam uvek volio lepu, pravu rakiju od šljive…
Mom najdražem rakijaševiću,
dida Luki
Post je objavljen 10.09.2005. u 22:19 sati.