Razum me tjera u razmišljanja koja sam , činilo mi se, davno zaboravio. Je li važnije voljeti ili biti voljen? Nekada sam sebe ubjeđivao da je nevjerojatno važno biti voljen i to znati. Danas? Znam. Znam. Voljeti je bitnije. Trpjeti boli neuzvraćene ljubavi, tiho patiti stisnut u nekom kutu kreveta. Maštati o nedorečenom. Čekati nedočekani poziv. Jednom riječju Voljeti.
Koliko puta čovjek može voljeti? Jednom? Čemu onda sva naša nadanja nakon rastanka? Čemu vjera u neko novo sutra? Čemu potraga za novom osobom? Ili? Vjerujemo li ili se samo nadamo? Jesu li to samo pusti snovi? Je li samo rijetkim sretnicima dozvoljeno da dožive i dosanjaju nedosanjano?
Zašto je ljubav začinjena tolikom patnjom? Jesmo li mi toliki sadisti da ne osjećamo i ne vidimo kada i koliko nas netko voli? Jesmo li mazohisti kada mučimo sebe ljubavlju prema osobi koja nas ili ne voli ili čak ni ne zna za naše postojanje. Jesmo li nenormalni, pa čak i nemoralni, kada strastveno volimo upravo onu osobu koju nikako ne smijemo i ne trebamo voljeti?
I na kraju: do kada to traje, kada prestaje i prestaje li uopće? Postoji li vječna ljubav i kako ona izgleda? Je li to onaj umirujući osjećaj koji vas preplavi dok krišom gledate dragu osobu i koji vam govori da će i sutra biti tu? Ili je to onaj smiješak na kraju usana drage osobe koja zna da je gledate iako vam je okrenuta leđima?
Post je objavljen 09.09.2005. u 20:12 sati.