Kao novinaru gotovo da mi je nemoguće ne pratiti medije. To mi je praktično dio posla, a posebno informativni program. I onda kada bi upisivao što se sve proteklih dana dogodilo, dođe ti da ti glava prokuha. Muljanja oko privatizacije TLM-a, Liburnije, zemljišta u središtu Osijeka, suđenje za uspostavu ropstva, neredi navijača na Malti, tajfuni u Sjedinjenim Državama, Kini, Japanu, razbojnička pljačka FINA-e u Zagrebu - jedna za drugom stižu loše vijesti. I koliko god mi pokušavali bježati od toga ono što se događa oko nas formira nas dobrim dijelom. Gledam što moje dijete gleda od crtanih na televiziji. Pa to ako nisu nekakva krvava čudovišta to nije crtani. U onim Digimonima bio je neki lik koji se zvao Ubojica djece, a sada u YuGiOh postoji neko Krvavo vampirsko evanđelje. Sjećam se da smo mi gledali Toma i Jerrya, Mikija, Šilju i Popaja i da su i onda govorili kako je to nasilno. Kako pobjeći od svega ili kako se obraniti. Ja uzmem pola sata svakoga dana za sebe. To su trenuci u kojima sam posve sam u kojima promišljam o svemu. Ako znam da ih neću moći naći kada dođem doma, onda se odlučim da kući ne putujem autobusom ili tramvajem, nego krenem pješice i čistim datoteke i bacam ih van iz glave. Gledam da čitam knjige koje mi otvaraju pozitivne vizure. Mislim da je to potrebno. Nađete li vi pola sata vremena za sebe?
Post je objavljen 09.09.2005. u 11:04 sati.