Ovaj tekst željela bih posvetiti svim mamama, imajući na umu jednu posebnu, moju mamu.
Njoj za uspomenu a i svima vama, majkama :)
Sjećam se prvog trena kada smo ja i moje dijete ostali sami...imao je 10-ak sati kada me pogledao najljepšim okama na svijetu i primio dugme na spavaćici.
Taj tren je odredio cijeli moj život i potvrdio moj cilj da ću mu biti najbolja mama na svijetu i da će se jednom, kao i ja sada, okrenuti i reći: "ja sam sretan".
Imao je 4 mjeseca kada se ozbiljno zagledao u moje oči, raširio usta u osmijeh i rekao ma-ma.
Jeste li ikada osjetili kako vam se toplina širi utrobom a svaka pora na tijelu vrišti "volim, volim, volim!"
Moje dijete često izazove takve toplinske valove u meni.
Sa 10 mjeseci sam se uspravio na noge, stajao je na sredini boravka. Gledao me pažljivo u oči, pružio mi ruke i napravio korak. Pa drugi, pa treći, pa četvrti. Peti korak okončao je u mom krilu.
Sa 15 mjeseci prvi mi je je put potrčao u krilo tražeći iskrenu utjehu i oslonac.
A danas?
Danas kad sam došla po njega u vrtić, dok su druga djeca trčala svoji mamama, pogledao me preko oka i totalno hladnokrvno zamolio tetu da mu napuni još vode u šalicu.
Ostala sam "popišana", tamo na vratima vrtića dok su mi se u očima skupljale suze a tijelom se razlijevala toplina koja je pekla...pekla kao najvruća vatra.
Gledala sam kako važno razgovara sa tetom, kao da je ona najvažnija osoba u njegovu životu.
Tiji ima divne tete; tetu "Jojenu" i tetu Sendi...teta Sendi mi je prišla, stavila ruku na rame i rekla: "znam kako se osjećate, ali možete zaista biti ponosni na njega; predivan je, pametan, topao i drag".
Znam teta, znam da je drag...toliko je drag da nitko ne odolijeva njegovom šarmu, toliko je drag da mu ja više "nisam napeta"...dolazi mi u krilo samo kad je iznerviran, kada plače, kada mu se kaki, kada ga nešto boli...
Popodne mi je dao pusu, zato što sam mu jutros, kada sam izgubljena po kući tražila utjehu u razbacanim kockama po podu, složila i sortirala igračke.
Dao mi je pravu, slinavu pusu u obraz, bila je iskrena.
Plakala sam kao malo dijete, kao što i sada plačem jer osjećam da ga već sad gubim i jer znam da će za neko kratko vrijeme krenuti u školu, na fax, u vojsku...pa će se oženiti i dobiti svoju djecu.
I nemojte mi govoriti da je sada pravo vrijeme za drugo dijete jer nije....ne sada dok se osjećam kao ranjena zvijer kojoj je netko rasparao želudac i prosuo srce po podu...
Brišem suze, evo.
Svim mamama, svim ženama koje znaju kolika je ljubav prema djetetu i koliko boli kada više nisu ovisni o nama, svima njima želim uputiti jedan veliki osmijeh i zagrljaj jer samo one mogu shvatiti kako se sada osjećam...jer samo one znaju kako boli kad ih ostavite u vrtiću i vratite se praznoj kući sa rasutim igračkama.
Tako sam prokleto tužna danas :(
Post je objavljen 08.09.2005. u 21:51 sati.